Već mjesecima gotovo jedine vijesti koje dolaze iz Makedonije one su vezane uz pregovore i dogovore oko novog imena zemlje. Premda, unatoč postignutom dogovoru s Grčkom, ta problematika i dalje ne jenjavana, vijesti o ljudima napokon postepeno zamjenjuju one o imenu. I to nam stiže prilično dobra vijest i krajnje neobična u kontekstu širih europskih trendova.
Makedonska je vlada odlučila ukinuti pacijentima troškove smještaja u bolnicama i prenijeti ih na državni proračun. Do sada su pacijenti plaćali dio troškova smještaja u obliku participacije. Ova odluka bi na snagu trebala stupiti početkom iduće godine, a bila je sastavni dio predizbornih obećanja Socijaldemokratskog saveza Makedonije 2016. godine. Također, usvajanje ove odluke spada među rijetke poteze provođenja predizbornih obećanja iz domene socijalne politike. Možda je ovo neki nagovještaj promjene kursa, a možda i samo izolirana gesta.
Zabrinuti NGO
Kako bilo da bilo, pacijentima će ova odluka u priličnoj mjeri olakšati život. No, javili su se i kritičari. Pored same opozicije kojoj je u opisu posla da kritizira poteze vlade, svoj glas protiv ukidanja participacije digli su i predstavnici nevladinih udruga u zdravstvenom sektoru. Udruga Healthgrouper koja se inače bavi istraživanjima stanja u sektoru, pozvala je vladu da još jednom razmotri odluku. Po njihovoj analizi, ovaj će potez dovesti do blokade sistema jer će sada pacijenti masovni pohrliti u bolnice. I to čak i ako im zdravsteno stanje to ne zahtijeva. Pritom se pozivaju na navodne primjere iz drugih zemalja.
Ali čini se da im promiču neke prilično banalne stvari. Ako više pacijenata u bolnicama znači blokadu sistema, što znači kad ljudi zbog nedostatka novaca nisu adekvatno liječeni i cijeli život nose posljedice toga ili eventualno umru uslijed izostanka zdravstvene njege? To nije blokada sistema? To je objektivni ishod? Nadalje, valjda i liječnici sa svojim dijagnozama i terapijama mogu “regulirati” broj pacijenata u bolnicama. Nije da će sad ljudi naprosto nahrliti jer je besplatno i nitko ih ne sprječava da uđu i legnu u krevete? I odakle pretpostavka da bi ljudi masovno htjeli provoditi vrijeme u bolnici ako nisu toliko bolesni da im je neophodan bolnički tretman?
Izgleda da sva ta pitanja kod onih zabrinutih za održivost sustava ne predstavljaju bitnu stavku. Dovoljno je one koji olakšaju ljudima pristup liječenju etiketirati kao populiste. Time se, po logici stvari, dovodite u poziciju odgovornih i racionalnih. Ali, lako je biti odgovoran i racionalan kad si moralno i politički imun na društvene nejednakosti i zdravlje ljudi.