Nedavna tragedija u rudniku Raspotočje nakratko je u fokus javnosti stavila katastrofalnu situaciju u bosanskohercegovačkim rudnicima. No u igri prebacivanja odgovornosti koja je uslijedila, čini se kako je propuštena mogućnost da se stanje radnih uvjeta rudara postavi kao ključno političko pitanje.
Teško je nabrojati sve nesreće koje su se desile u posljednjih dvadesetak godina u rudnicima u Bosni i Hercegovini. Podatke o ukupnom broju povrijeđenih i poginulih također je teško precizno utvrditi. No, istovremeno, nije moguće naći ni podatak da je neko krivično odgovarao za bilo koju nesreću koja se desila u bh. rudnicima nakon rata.
Rudnik Raspotočje je bio i ostao jedan od najopasnijih rudnika ne samo u BiH nego u bivšoj Jugoslaviji. Prije tačno 24 godine, u nesreći u Raspotočju stradalo je 180 rudara. Od tada, izuzev tokom rata kada rudnici manje više nisu bili u upotrebi, nesreće se dešavaju skoro svake godine. Rudari i stručnjaci kažu da su uslovi za rad u Raspotočju jako loši, a o bezbjednosti onih koji ulaze u jame gotovo se uopće ne vodi računa. Slike koje smo gledali u danima nesreće to potvrđuju. Rudari koji su ostali zatrpani, njih 29 koliko je preživjelo, izlazili su nakon više od 18 sati spašavanja, obučeni u maskirnu odjeću koja im je valjda ostala još od rata, obične pamučne majice, tene na nogama, a jedina sigurnosna oprema na njima bili su šljemovi.
Stanje nije puno bolje ni u ostalim rudnicima u Bosni i Hercegovina koji su od 2009. u vlasništvu jedne od najvećih kompanija u zemlji – Elektroprivrede. Direktor Elektroprivrede Elvedin Grabovica ovih dana ponavlja u javnosti kako su, od kada je kompanija kojom rukovodi preuzela rudnike, uloženi milioni u sigurnost i opremu, no sve na terenu govori suprotno. Inspektori, rudarski inžinjeri, sindikalisti, ovih dana prebacuju krivicu jedni na druge, dok nadležne institucije – barem za sada – ni ne pominju da bi neko mogao biti pozvan na odgovornost.
U stvari, priča o stanju u rudnicima, nemaru i bezgraničnoj neodgovornosti onih koji donose odluke, priča je o Bosni i Hercegovini danas. Naravno, stanje u rudnicima je i ilustracija za stepen korupcije koja vlada ovom zemljom zbog koje se urušava i prijeti da kolabira ionako krhki sistem.
Ćamil Zaimović, jedan od bivših rudarskih inspektora koji se oglasio ovih dana upozoravajući na stanje u rudnicima, u kojima je on do nedavno vršio inspekciju i davao dozvole za rad, kaže kako su rudari nezaštićeni i da se ne kupuje osnovna zaštitna oprema. “Danas je samo trka za tonama uglja, a niko ne vodi računa o rudarima! Stručnjaci se masovno zaobilaze, inžinjeri distanciraju, a kupuje se neadekvatna oprema. Uostalom, zbog nedovoljnog broja rudara, zanemaruju se sporedni poslovi, a jame su nezaštićene.”
“Neizbježna” katastrofa
Prema zvaničnom objašnjenju, za posljednju nesreću u rudniku Raspotočje kriv je gorski udar kojeg se opisuje kao prirodnu nesreću koja se ne može spriječiti. To međutim ne može biti izgovor za sporost u pružanju pomoći ili nedostatak savremene opreme koja smanjuje mogućnost da se nesreća dogodi. Naime, odavno postoje uređaji za upozorenje i rano otkrivanje gorskih udara, no njih očito ili nema ili nisu u upotrebi u Raspotočju. Također, kada se nesreća desila, reakcija nadležnih je bila jako spora. U prvom trenutku niko nije znao ni koliko rudara je ušlo u rudnik ili koliko ih je zatrpano. Jasno objašnjenje za ovakav propust nikada nije objavljeno. Oni koji su bili na terenu kažu da je i oprema za spašavanje došla kasno jer potrebne mašine nisu bile u blizini Raspotočja, nego tek u susjednom gradiću, Brezi, te je trebalo vremena da ih dopreme. Za to vrijeme su rudari rukama kopali pokušavajući spasiti jedni druge i sebe same. “Sami smo sebi pomagali, sami smo kopali, radili, nismo nikoga čekali, borili smo se. Od 18 sati kada smo došli sebi nakon gorskog udara, pa sve sutradan do 11:15 smo kopali i dvojica po dvojica smo izašli”, ispričao je rudar Muhamed Šabić kada je izašao iz jame u kojoj je radio tek četvrti dan. On i ostali komorati 18 su sati bili su na 850m dubine.
Tražeći valjda opravdanje za nemar, bivši ministar energije, rudarstva i industrije Federacije BiH Izet Žigić medijima je izjavio kako je jama Raspotočje takvog tipa da se ne može garantovati stopostotna sigurnost. “Jama je metanska i, koliko god u nju uložili, postoji rizik da će doći do gorskog udara”, kaže Žigić te pojašnjava kako su prije rata vršena “razna mjerenja”, ali su sada mnoge službe kojima je to bio posao “stavljene van snage”.
Slična opravdanja za nedostatak ulaganja u bezbjednost ponudio je i Elvedin Grabovica, direktor Elektroprivrede, firme u vlasništvu Federacije čije vodeće kadrove postavljaju vladajuće stranke. On naime tvrdi da u slučaju gorskih udara ni najbolja oprema ne pomaže. “U sedam naših rudnika radi više od 10.000 rudara koji mjesečno zarade od 900 do 1.300 KM. Najveća vrijednost naših rudara je ta njihova solidarnost, koja je pokazana i u ovoj tragediji”, kaže Grabovica koji ni u jednom trenutku od nesreće do danas nije pokušao preuzeti odgovornost. Niko iz Elektroprivrede nije se osvrnuo ni kada je grupa građana, noć nakon što je iz rudarskog okna iskopano svih pet poginulih rudara, na zgradu Elektroprivrede u Sarajevu postavila natpis “Ubice!”. Grabovica je pak najavio nove investicije koje će, siguran je on, podići nivo sigurnosti u rudnicima, dok su nadležni obećali kreditna sredstva kojima će se to omogućiti. Transparent je skinut, a novi nije postavljen.
Uslovi koji proizvode invalide
U međuvremenu, rudari i sindikat tvrde da se mora uraditi puno više, te spominju kako se u rudnicima u BiH iskopavanje rude i dalje vrši ručno. Samo u rudniku Raspotočje u posljednjih godinu dana desile su se tri ozbiljnije nesreće. Rudari su u više navrata pokušali skrenuti pažnju na uslove u kojima rade. U rudniku Đurđevik prije nekoliko godina dvije stotine rudara se zatvorilo u jame više od dva dana ukazujući da rade u nesigurnim uslovima, za minimalne naknade. Predstavnik rudara koji su bili u štrajku, Nerves Pepić, tada je medijima rekao kako se koriste metode stare 50 godina “samo što nema konjske vuče”, rekao je. “Uslovi u kojima mi radimo proizvode invalide. Naša knjiga povreda je strašno debela. I brzo se ispuni, nažalost, iako ima puno strana. Pola ljudi od onih koji su primljeni prije pet, šest godina već fali. Ljudi ovdje dvije godine u ovim uslovima rade i postanu invalidi – u tom je problem.”
Rudar Džemaludin Ramić tvrdi kako se u pola stoljeća koliko se kopa u Raspotočju nije puno šta promijenilo. “Fizički rad je primaran. U svojoj opremi rudari imaju čitače koncentracije plina, temperature i ugljen monoksida, međutim, duboko pod zemljom njihovi životi su svakodnevno izloženi i drugim rizicima. Vodeći je svakako vezan za pomjeranje tla, zemljotrese i gorske udare koje niko ne može predvidjeti“, kaže Ramić.
Stručnjaci, među kojima i profesor sa Rudarskog fakulteta u Tuzli Edin Delić, kaže da nije nemoguće smanjiti rizik od nesreća. “Nema potrebe da izmišljamo neki bosanski recept nego je dovoljno primijeniti standard koji je od 2009. godine uz svijetu postao norma”, kaže Delić koji dodaje da su razlozi zbog kojih se to ne radi “politički”. Prema njemu, rudnici su samo “izborni plijen” za one na vlasti, dok se na odgovorna mjesta u rudnicima postavljaju “podobni a ne sposobni”. “Rukovodioci su neskriveni članovi stranaka, dok je u višem menadžmentu sve manje rudarskih inžinjera. Rudnici podržavaju stranku kojoj su ‘pripali’: zapošljavaju po stranačkim nalozima, smjenjuju i ugrožavaju nepodobne, a ostale discipliniraju”, tvrdi Delić.
Također, objašnjava, prema novim propisima, stručnjacima sa Fakulteta nije omogućeno da učestvuju u rudarskim projektima. “Rudari su ostavljeni na nemilost administrativnom aparatu koji jako malo vodi računa o njima. Mi smo zarobljeni u sistemskim zamkama, u promašajima koji se od rata naovamo rade. Ograničenja koja su uvedena za struku u primjeni rudarskih zakona su veoma ozbiljan problem.” Prema podacima profesora Delića, broj nesreća prije rata u rudnicima u BiH bio je izuzetno velik, ali su one nešto rjeđe nakon rata. Ne zbog moderne opreme – nego zbog smanjene proizvodnje.
Zatvaranje očiju
No u tim zazivima stručnosti u upravljanju rudnicima sasvim nevidljivo ostaje pitanje kako i zašto se donose odluke kojima se zbog profita štedi na sigurnosti radnika. Problem katastrofalnih radnih uvjeta i rudara i mnogih drugih radnika u javnim i u privatnim preduzećima u BiH je itekako i političko pitanje.
To je pitanje koje bi rado izbjegao i resorni ministar koji kaže da je svjestan da je pitanje sigurnosti, naročito u jami Raspotočje, stalni problem, ali da nadležne institucije godinama dobijaju projektna rješenja prema kojima postoji određeni stepen sigurnosti što omogućava otvaranje jama. Prema postojećim propisima, inspekcije su odgovorne da utvrde stanje u rudnicima, te da vrše redovne kontrole i narede otklanjanje nedostataka. No, čini se da su inspektori spremni zatvoriti oči i tolerisati stanje koje je sve samo ne bezbjedno za radnike. Na kritike iz vana, direktor Grabovica kaže kako Elektroprivreda ima svoje ljude koji su nadležni, te kako je istina da su se ljudi sa rudarskog fakulteta “pokušali nametati na određeni način”, ali “mi smo kompanija koja ima svoje procedure… Mislim da je nešto bilo interesantno i da su oni to mogli predvidjeti, mi bismo to uvažili.”
Predsjednik Sindikata rudnika Federacije BiH Sinan Husić ne negira ulogu politike u imenovanju odgovornih osoba iako nakon ove nesreće poziva stručnjake da se više uključe. No sudeći prema brojnim izjavama koje je Husić od posljednje nesreće dao za medije, sindikat kojem je na čelu je bio svjestan nepostojanja uslova za rad u rudnicima u BiH. Sami rudari godinama ponavljaju da nisu sigurni kada silaze u jame, vape za pomoć, ali čini se da ih niko nije slušao. Javnost je morala čuti ove njihove pozive u pomoć, nakon nesreće koja je na par dana izazivala javno ogorčenje i osudu, a onda je prva utakmica reprezentacije BiH sve to stavila u zaborav.
Odgovornost za stanje u rudnicima, kao i za generalno stanje u zemlji, neće preuzeti niko, niti javnost na tome insistira. Rudari širom BiH i dalje silaze u rudnike i kao da svi samo brojimo dane do trenutka kada ćemo ponovno čekati bilans stradalih u nekoj rudarskoj nesreći.