Među hrvatskim slobodnim umjetnicima posljednjih mjeseci vlada nervoza zbog najave novog zakona koji regulira njihov status. No, kao i uvijek u kulturi, borba za radna prava i ovog je puta otežana specifičnostima polja te famom o “autonomiji”.
Hrvatska ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek svoj je mandat krajem 2016. godine započela najavom revizije uređenja statusa umjetnika “na participativan i temeljit način”. U međuvremenu, a otad je prošlo godinu i po, Ministarstvo kulture osnovalo je Radnu skupinu koja se sastala jednom, u veljači 2018., i od Instituta za javne financije naručilo Studiju o položaju kulturnih djelatnosti i djelatnika u kulturi u poreznom sustavu. Prema zapisniku prve sjednice, “studija će biti ključan temelj za rad ove skupine na oblikovanju novog zakona te njegovom usklađivanju s drugim propisima, posebice onima iz područja poreznog zakonodavstva”. Pozivanje na uvođenje reda, posebno u neregistrirane djelatnosti, i to kroz pojačane porezne propise i mjere za razvoj umjetničkog tržišta i stvaralaštva, otkriva nam pozadinu ove politike kulture: ona će probleme u polju pripisati neefikasnosti javnog sektora pa na njega primijeniti disciplinu i vrijednosti tržišta. Umjesto parazitiranja na državnoj sisi, treba stvoriti poticajni okvir za ulaganje u kulturu i umjetnost.
Da percepcija samostalnih umjetnika – čiji se doprinosi za mirovinsko, invalidsko i zdravstveno osiguranje uplaćuju iz proračunskih sredstava – u javnosti nije najsvjetlija, ne treba posebno isticati. Prepoznali su to i u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika Zagreb odakle je sredinom lipnja odaslana peticija pod naslovom “Vratimo dostojanstvo hrvatskim samostalnim umjetnicima”. Pokretači peticije ističu loše uvjete u kojima većina umjetnika danas živi i radi, a tendencije nove legislative naslućuju već u činjenici da nisu bili pripušteni u proces savjetovanja: “imamo loš osjećaj da nam Ministarstvo kulture ovim zakonom planira smanjiti prava ili nas čak i posve ukinuti kao struku”. No Ministarstvo kulture, ako je suditi po dosadašnjoj politici, ne zanima socijalni status umjetnika kao proizvođača, već regulacija njihove djelatnosti.
Iako peticija frustracije umjetnika kanalizira u konflikt sa sasvim određenim strukturama, njezin sadržaj, makar i posve neintencionalno, ukazuje na bolne točke umjetničkog polja. One se prije svega tiču ekonomskih nejednakosti među umjetnicima i tako dotiču samu srž problema slobodnog tržišta projekata. Naime, u čak šest od deset točaka, koliko ih peticija broji, prozivaju profesore na Akademiji likovnih umjetnosti: traže jednaku mirovinsku osnovicu kao profesori na akademijama, zatim pravo na naknadu za bolovanje, pravo na Počasni doktorat i pravo na stipendiranje, prednost na javnim natječajima te prvenstvo izlaganja u Domu Hrvatskih likovnih umjetnika, tzv. Meštrovićevom paviljonu. Umjetnici sa stalnim i sigurnim zaposlenjem na akademijama – a u sferi vizualnih umjetnosti to je jedno od rijetkih mogućnosti zaposlenja danas – su u odnosu na samostalne umjetnike u povlaštenom položaju, kako materijalnom, tako i društveno statusnom, stoga je njihovo natjecanje za projektna sredstva, a i za izlagački prostor, u osnovi utrka nejednakih. Nažalost, u nedostatku sistemskih uvida, pokretači peticije zaustavili su se na zazivanju etičkih postupaka na projektnom tržištu koje bi trebalo facilitirati Ministarstvo kulture.
Proletariziranje umjetnika
Važeći Zakon o pravima samostalnih umjetnika i poticanju kulturnog i umjetničkog stvaralaštva usvojen je još 1996. godine. Svi pokušaji njegove reforme ostali su u ladicama uglavnom nailazeći na protivljenja iz strukovnih krugova. Dok čekamo da se novi nacrt Zakona o umjetnicima stavi na javnu raspravu, osvrnut ćemo se na zadnji pokušaj zakonske reforme – Prijedlog Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti izrađen 2011. godine za mandata ministra Jasena Mesića, koji je svojedobno izazvao burne reakcije: Ministarstvo se prozivalo zbog ni manje ni više nego “staljinističkih manira”. U raspravama koje se vode u strukovnim udruženjima taj nacrt još uvijek cirkulira, a neke od njegovih reformskih intencija spominju se i kad se govori o novom zakonu.
Najprije, to je uvođenje nove kategorije – stručnjaka u kulturi, koja obuhvaća sve one koji nisu umjetnici, a obavljaju djelatnost u kulturi. I te 2011., kao i danas, ova je novina naišla na priličan otpor, a argumentacija se vrtila oko bojazni da će se tako u umjetničke djelatnosti ušuljati neke neumjetničke, bojazni personificirane u figuri mrskog producenta. Umjetnicima je veza s materijalnim uvjetima rada strukturna slabost, a producent je tu ipak prečvrsta veza. No, potrebno je zagrebati ispod uzburkane površine pa zamijetiti dvije stvari. Jedna je činjenica da je u institucionalnom smislu umjetničko polje duboko transformirano i da mnogo stručnjaka – među kojima se izdvaja figura kustosa, nekad ključna funkcija svake izlagačke institucije – danas radi u prekarnim uvjetima, bez stalnog zaposlenja i – bez institucije. Nadalje, u devastiranom medijskom polju bez redakcija i časopisa, a s njima i stalnih zaposlenja, ostali su brojni umjetnički kritičari. Pribrojimo li im fotografe, snimatelje, grafičke urednike itd. slika će postati još kompleksnija, a neprepoznavanje stvarnosti rada u polju dobit će drugu dimenziju: onu (realnog) straha od rastuće konkurencije. Prije dva tjedna smo u Hrvatsku zajednicu samostalnih umjetnika uputili pitanje o broju prijava i broju prihvaćenih u članstvo u posljednjih 5 godina, ali odgovor do danas nije stigao. Nadali smo se da bi nam ti omjeri mogli pokazati spomenute tendencije.
Druga promjena tiče se uvođenja minimalnog cenzusa, “po prvi put uvodi se minimalni iznos ukupnog prosječnog godišnjeg dohotka koji obavljanjem umjetničke djelatnosti godišnje mora ostvariti samostalni umjetnik da bi mogao steći pravo na uplatu doprinosa iz državnog proračuna”, koji je u Nacrtu Zakona određen visinom dvije prosječne neto mjesečne plaće zaposlenih u Republici Hrvatskoj godišnje. Neupućenima bi predloženi cenzus mogao proći ispod radara, bez obzira na činjenicu da umjetničku aktivnost društveno priznaje financijskim mjerilima, ma kako nisko ona bila postavljena. Oni koji poznaju radne uvjete neće biti iznenađeni jer znaju da praksa nehonoriranja umjetničkog rada nije rijetkost, a u sferi vizualnih umjetnosti ona je upravo akutna. Da ovo nije fenomen specifičan za europsku periferiju i da stvari ni drugdje nisu svjetlije govore sljedeći podaci: u Velikoj Britaniji 2014. godine čak 71% umjetnika nije bilo plaćeno za javno izlaganje, dok se u SAD-u prema podacima iz 2012. radi o također visokih 58%. Ako ovome dodamo činjenicu da broj umjetnika stalno raste zajedno s ekonomijom umjetnosti, pogonjenom kreativnim i kulturnim industrijama u sprezi s turizmom, industrijom zabave i nekretninskim biznisom, imamo ozbiljnih temelja za zaključak kako se umjetnička djelatnost užurbano proletarizira.
Izvanredni status
Minimalni cenzus otvara i pitanje mladih umjetnika koji će ovom regulacijom svoja ostvarenja u umjetnosti društvu dokazivati financijskim postignućima. Nakon snažne demokratizacije u pristupu umjetničkom, i općenito visokoškolskom obrazovanju 70-ih godina prošloga stoljeća, danas svjedočimo sve većem klasnom raslojavanju: školarine na akademijama su visoke, kao i opstanak i profesionalna reprodukcija u polju. To sužava pristup na one s boljom klasnom pozicijom i sve ostale udaljava od umjetnosti, a posebno one suvremene. Štoviše, posljedice su upravo razorne jer hrane neprijateljski sentiment prema javnom financiranju umjetnosti od strane najširih društvenih slojeva, što konzervativne i liberalne politike vješto koriste u opravdavanju rezanja javnih servisa.
Nadalje, definicija samostalnog umjetnika koji može ostvariti pravo na plaćanje doprinosa iz državnog proračuna proširena je sintagmom “čiji umjetnički rad predstavlja zamjetan doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti”. Taj je mutni kriterij dugo implicitno prisutan, a manifestan u broju primljenih članova koji u zajednicu samostalnih umjetnika ulaze na kapaljku. Ovom stavkom Zakon outa temeljnu svrhu: doprinose zaslužuju oni najbolji, a svi ostali neka se snađu na slobodnom tržištu.
Očekivano najviše bure podigla je i onomad i danas odredba Prijedloga da se osnuje nova Javna ustanova pod nazivom Hrvatski umjetnički centar (HUC) “koja ima javne ovlasti za sve upravne, stručne i administrativne poslove vezane uz obavljanje umjetničke djelatnosti, te upis te djelatnosti, samostalnih umjetnika i stručnjaka u kulturi u Upisnik samostalnih umjetnika i stručnjaka u kulturi Republike Hrvatske”. Nova javna ustanova, pri Ministarstvu kulture, posve će preuzeti poslove koje je do sada vodila Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika (HZSU): selekcija kandidata za status samostalnog umjetnika, vođenje registra i vršenje uplata doprinosa te izdavanje potvrda o profesionalnom bavljenju samostalnom umjetničkom djelatnošću.
HZSU je udruga samostalnih umjetnika, čijim djelovanjem upravlja skupština, koja broji po svega šest predstavnika svakog od umjetničkih područja (osim područja koje ima više od 200 samostalnih umjetnika, pri čemu se na svakih daljnjih 200 samostalnih umjetnika imenuje još po dva predstavnika). Ona je zajednica proizvođača–praktičara, nasljednica cehovskog tipa strukovnih udruženja nastalih zbog osebujnog karaktera rada njezinih članova. U sistemu kapitalističke ekonomije organizirane u okvirima građanske države umjetnost ima izvanredan status. Za razliku od najamnoga rada, umjetnički rad se smatra slobodnim radom koji nije motiviran novcem, a sam proces stvaranja je fokusiran na vlastito zadovoljavanje i samoafirmaciju pri čemu stvaratelj zadržava svoju autonomiju. Konačno, proizvodnja se ne kvantificira niti ne vrednuje financijskim mjerilima.1
Slobodni umjetnici nisu jedini
Ova organizacija osnovana je doduše tek 1965. godine i otkad “zastupa interese samostalnih umjetnika i štiti njihova prava u obavljanju profesionalne samostalne umjetničke djelatnosti”. Socijalistička Jugoslavija je prava na mirovinsko i zdravstveno osiguranje, zajedno sa stambenim pitanjem i pitanjem radnog prostora, umjetnicima osiguravala već 1947., tada kroz strukovne udruge pojedinih umjetničkih djelatnosti koje su bile članice Saveza sindikata Jugoslavije. Tadašnja kulturna politika ciljala je zaposlenju umjetnika u širokoj institucionalnoj mreži za distribuciju i obrazovanje, kao i brojnim javnim narudžbama. Osnivanje Zajednice samostalnih umjetnika 1965., kojim se mehanizmi socijalne države prenose na samostalni rad, tako se može tumačiti kao simptom regresije u građansku koncepciju umjetnosti, u skladu sa širim procesima ekonomske liberalizacije tadašnje SFRJ u istom periodu. Zakon o samostalnim umjetnicima, u Sloveniji i Hrvatskoj donesen sredinom 70-ih godina prošloga stoljeća, umjetnike izjednačuje s OOUR-ima, i tako u osnovi otvoreno propisuje poduzetnički status umjetnika.
Promjena društvenog uređenja nakon 1990., zajedno s kulturnom politikom koja je usmjerena integraciji u globalne regulacije u sferi kulture, dovršila je liberalizaciju umjetničkog polja. Država svoj odnos s proizvođačima uređuje putem natječaja u kojima sudjeluju “ravnopravni” subjekti (institucije, NGO-i, umjetničke organizacije, samostalni umjetnici, obrti, tvrtke). Novi Zakon u umjetnicima finalni je rezultat takve kulturne politike koja normira odnose na tržištu, a ne brine o njihovoj socijalnoj zaštiti i ulozi u društvu.
Zakonske i institucionalne transformacije koje reguliraju širenje kapitalističkih proizvodnih odnosa u kulturi kroz kulturne i kreativne industrije s jedne strane, kao i njihovo naličje, loš položaj umjetnika i povećane nejednakosti u polju s druge strane, pozivaju na kolektivnu akciju. Ona se neće smjeti zaustaviti unutar strukovnih okvira; umjesto da brane vlastitu autonomiju, pogođeni umjetnici i kulturni radnici trebaju prepoznati pravu prirodu svoga položaja i povezati se s borbama za radnička prava i javne servise. Naposljetku, povećanje nesigurnosti rada opća je tendencija u svim djelatnostima. Ima li bolje ilustracije iluzornosti autonomije?
- Kako u svojoj knjizi Paradoks neplačenega umetniškega dela (2016.) razlaže Katja Praznik, koncepcija autonomije umjetnosti stasa zajedno s uspostavom kulturne politike koncem 18. st. No, od početka građanske države ne može biti riječi o apsolutnoj autonomiji budući da država regulira kulturno polje: proizvodnju, distribuciju umjetnosti, kao i diskursa o njoj. [↩]