Proteklih desetljeća, voćarstvo je bilo jedna od rijetkih proizvodnih grana u Srbiji kojoj se predviđala svjetla budućnost. No pad otkupnih cijena proteklih godina i rezanja državnih subvencija doveli su ove nade pod veliki znak pitanja. Najavljuje li krah maline i višnje i propast srbijanske poljoprivrede ili još ima šanse za drugačije modele razvoja?
Već tradicionalno, prošlog mjeseca se u Srbiji ponovo odvijala borba između proizvođača voća i hladnjačara oko otkupnih cijena. Nikad manja ponuđena cijena otkupa, koja se kretala između 50 i 80 dinara po kilogramu maline, natjerala je malinare na proteste. Blokadom ceste u Prijepolju, naposljetku su nagnali državu da intervenira i uđe u pregovore između njih i otkupljivača kako bi razriješili problem. Srbija zdušno njeguje i poštuje principe slobodnog tržišta, odnosno, nemješanje države u tržište i cijene proizvoda na njemu – barem kada se radi o zaštiti slabijih na tržištu. Ipak, blokada ceste i stvoreni pritisak malinara natjerao je ministra poljoprivrede Branislava Nedimovića da se umiješa u pregovore oko formiranja cijene. Iako je sa 50 ili 80 dinara podignuta na 125 dinara, malinarima to nije donijelo puno razloga za zadovoljstvo. Naime, kada se uračunaju svi troškovi, od cijena rada do repromaterijala, cijena kilograma maline u proizvodnji iznosi od oko 130-140 dinara.
Problemi u malinarstvu nisu novi. Pretprošle godine je prosječna cijena iznosila oko 240 dinara po kilogramu, da bi prošle pala na oko 120-130. Ove godine je pak cijena pala na 50-80 dinara po kilogramu, koliko su otkupljivači ponudili na početku sezone berbe. Nakupljene frustracije zbog bijednih cijena otkupa, koje su direktni rezultat monopola otkupljivača, dovele su do toga da su pojedini malinari bacili cijeli svoj urod, te uništili svoje malinjake iz očaja zbog situacije u koju su dovedeni. Nažalost, kako stvari zasad stoje, malinari neće biti jedini poraženi u ovogodišnoj tržišnoj utakmici u sektoru poljoprivrede.
Ovih dana počela je i berba višanja, još jednog proizvoda srpske poljoprivrede koji je, kao i malina, prepoznat na svjetskom tržištu po svojoj kvaliteti. Cijena otkupa višnje se zasad kreće oko 25 dinara po kilogramu. Primjera radi, prošle godine, cijena otkupa se kretala između 80 i 90 dinara. Isto kao i u slučaju malinara, otkupna cijena od 25 dinara ne može da pokrije ni osnovne troškove proizvodnje. Dapače, takva cijena pokriva samo troškove rada koji se kreće od 15-20 dinara po kilogramu ubrane višnje, što pak dovoljno ilustrativno prikazuje potpunu obezvrijeđenost rada u sektoru poljoprivrede.
Eksperti, strategije i šuplje priče
Može se reći da je situacija malinara i višnjara s juga Srbije tragična. Doveden je u pitanje opstanak uzgoja dvije veoma važne kulturi u srpskoj poljoprivredi, a nakon recentnih događaja sasvim je sigurno da će izvjestan broj proizvođača odustati od uzgoja jer se ne može živjeti od njih, što se već i pokazuje na primjeru malinara. Uostalom, krvna slika cjelokupne poljoprivrede Srbije nije znatno bolja.
Srbija je 2014. godine usvojila novu Strategiju poljoprivrede i ruralnog razvoja. Prva stavka u strategiji koja bode oči je najavljeno povećanje učešća poljoprivrede u BDP-u Srbije sa sadašnjih 10 posto na 15 do 20 posto. Prvi scenarij rasta poljoprivrede na 15 posto BDP-a bi iziskivao rast na godišnjoj razini od 6,1 posto do 2023. godine. Drugi scenarij rasta na 20 posto BDP-a bi značio godišnji rast od 9,1 posto. Koliko su te projekcije pompozne i neutemeljene u realnosti govori podatak da je za proteklih 20-ak godina rast srpske poljoprivrede u prosjeku iznosio oko 0,45 posto na godišnjoj razini. Između ostalog, u Strategjii se također planira da će rast investicija u poljoprivredi iznositi od 10 do 15 posto godišnje.
A kako stvari stoji s investicijama? Za Tenis, najveću njemačku kompaniju za svinjogojstvo, je aktualna vlast još od 2014. najavljivala da će otvoriti oko 8000 radnih mjesta u Srbiji. Na kraju je ispalo da će te brojke biti ipak znatno manje, odnosno, da će se otvoriti tek oko 250 radnih mjesta. Također, investicije od 421 milijun eura će na kraju iznositi oko 100 milijuna eura, ili 4 puta manje od najavljenih cifri. Osim toga, dok će država u prosjeku uprihodovati oko 1000 eura po hektaru na godišnjoj razini za koncesiju državnog zemljišta u slučaju ostalih kompanija koje su koncesije dobile na natječaju, u slučaju Tenisa, ta će brojka biti oko 30 posto manja, odnosno 700 eura po hektaru.
Između tlapnji i velikih očekivanja stručni tim eksperata koji je sastavljao grandioznu strategiju nije se sjetio da u nju ubaci određeni mehanizam koji bi u slučaju velikih tržišnih fluktuacija u pojedinoj kulturi pomogao proizvođačima, kao što bi to sad trebalo malinarima i višnjarima. Naprimjer, u EU postoji tzv. interventna cijena, odnosno mehanizam koji služi da država može intervenirati tako da kupi određene količine proizvoda i pohrani ga do trenutka dok se cijene na tržištu ne stabiliziraju. Takav mehanizam bi recimo mogao preventirati katastrofalne scenarije koji su dogodili malinarima i koji se upravo događaju višnjarima.
Nema poljoprivrede bez poticaja
S druge strane, subvencije u poljoprivredi nisu nikad bile manje. Od 2011. do 2018., subvencije po hektaru su gradualno pale sa 14.000 dinara do ovogodišnjih 4000 dinara. Poljoprivreda kao specifična privredna grana koja je uslovljena vremenskim prilikama te izrazito nestabilnim tržištem poljoprivrednih proizvoda, da bi opstala, ovisi o državnim poticajima. Aktualna mizerija od subvencija samo pokazuje državno zanemarivanje ove strateške grane.
Da stvar bude gora, cijene goriva su nikad veće. Upravo su one nedavno izazvale blokade prometa u svim većim gradovima diljem Srbije. I poljoprivrednici u Vojvodini su prošlog mjeseca organizirali jednodnevne traktorske proteste u kojima su tražili jeftinije gorivo oslobođeno akcize kako bi mogli uspješno odraditi žetvu. Međutim, nakon sastanka sa glavešinama u Ministarstvu poljoprivrede jedino što su dobili su još obećanja u koje više nitko ne vjeruje.
Generalni zaključak nakon neuspješnih pregovora s Vladom jest da su poljoprivrednici izgubili pregovaračku snagu i mobilizacijski potencijal zbog svoje fragmentiranosti. Prema riječima Miroslava Crepaje, predsjednika udruženja “Paor” glavni uzrok tome je razbijanje jedinstva poljoprivrednika preko raznih poljoprivrednih udruženja i asocijacija koje je vlast formirala prethodnih godina kako bi uspostavila kontrolu nad poljoprivrednicima.
Zadrugarstvo kao šansa i izazov
Načinom na koji se država odnosi prema poljoprivredi, promašenim strategijama, neodrživo niskim subvencijama te sistematskim razbijanjem poljoprivrednika, teško će se promijeniti postojeći negativni trendovi. Trenutačno poljoprivrednici u Srbiji gube borbu za opstanak u postojećem sistemu. To se ponajviše odnosi na male poljoprivrednike koji čine većinu u strukturi poljoprivredne proizvodnje. Radi se o 631.000 poljoprivrednih gazdinstava u Srbiji koja su većinom porodični posao. Prema nezvaničnim brojkama, oko 1,4 milijuna ljudi u Srbiji je uključeno u proizvodnju hrane.
Od prošle godine, na inicijativu ministra za regionalni razvoj, Milana Krkobabića, pokrenuta je akcija revitalizacije zadrugarstva u Srbiji pod imenom “500 zadruga u 500 sela”. Predviđeno je 25 milijuna eura iz budžeta za osnivanje novih zadruga kroz period od tri godine. Prošle godine su 22 zadruge dobila sredstva za ulaganje u opremu i razvoj poslovanja preko navedene inicijative. Ono što je najvažnije u ovoj inicijativi, osim razvojnih sredstava na raspolaganju, jest revitalizacija zadružnih principa u načinu poslovanja, odnosno, principi solidarnosti, jednakosti i zajedničkog planiranja.
No u postojećoj poslovnoj klimi u Srbiji, koja ide na ruku velikim igračima, revitalizacija zadrugarstva predstavlja priliku za male proizvođače da se samoorganiziraju i uspostave kontrolu nad proizvodima svog rada. Ujedinjenje proizvodnih kapaciteta i zajednički istup na tržištu se čini kao jedina šansa za male proizvođače da se odupru monopolu velikih i hirovima tržišta. S obzirom na trenutačni sistemski raspad poljoprivrednog sektora, osnaživanje ideje zadrugarstva ipak daje malu nadu i smjernice kojim putem bi se moglo ići u budućnosti. No za to bi trebala puno snažnija pomoć, recimo kada bi država barem dio sredstava koja daje velikim stranim investitorima usmjerila lokalnim malim proizvođačima.