Albanija je kroz povijest bila najnerazvijenija i najruralnija balkanska zemlja. No to je ujedno i zemlja u kojoj su u socijalističkom periodu pokušaji kolektivizacije proizvodnje otišli najdalje. Danas albansko selo doživljava novi “šok”, koji je usko povezan sa skromnim, ali lokalno važnim razvojem kapitalističke poljoprivrede.
Povijest albanskog sela presudno su obilježile dvije agrarne reforme. Prva je sprovedena 1946. godine, kada je nakon rata za oslobođenje od nacističke okupacije vlast preuzela Komunistička partija (kasnije Partija rada), a druga 1991. kada je ista stranka, koja je u tom trenutku već uvelike odustala od svog izvornog socijalističkog programa, svrgnuta s vlasti nakon vala prosvjeda koje je vodila opozicija. Prije 1946. seljačko stanovništvo činilo je 85% ukupne populacije Albanije i značajan dio njih živio je u statusu koji se nije znatnije razlikovao od kmetskog. Seljaci bezemljaši bili su sitna manjina, a veliku većinu činili su siromašni seljaci koji su posjedovali tek mali komad zemlje od kojeg nisu mogli živjeti, pa su bili prisiljeni na razne oblike zavisnosti o velikim zemljoposjednicima.
Te 1946. zemlja je ravnomjerno podijeljena seljačkim obiteljima. Svaka obitelj je do 5 hektara zemlje dobila na korištenje, ali ne i u vlasništvo. No tijekom idućih 10 godina vlada je provela proces kolektivizacije ranije razdijeljene zemlje u velike zadruge pod državnom kontrolom. Taj proces nije bio bez opozicije među seljacima, no on je ipak do kraja 1950-ih već u najvećoj mjeri bio završen i nije izazvao sukobe poput onih dvadesetak godina ranije u Sovjetskom Savezu. Tome je dobrim dijelom doprinijela i činjenica da su komunisti za vrijeme rata razvili snažnu bazu na selu.
Kolektivizacija je u ekonomskom smislu bila razmjerno uspješna i omogućila je ne samo modernizaciju poljoprivredne industrije, nego i proizvodnju viškova, koji su se ulagali u urbanističke i industrijske projekte. Seljaci su međutim bili veoma nezadovoljni ovim postupnim razvlašćivanjem, odnosno nastavkom procesa kolektivizacije, kroz koji su do ranih 1980-ih kolektivizirane čak i male čestice zemlje, kao i većina stoke. Svoje nezadovoljstvo seljaci su manifestirali najčešće pasivnim otporom radu u zadrugama, a taj je otpor vjerojatno i ubrzao kolapsa režima krajem istog desetljeća.
Historijski kompromis
Iz straha od revanšizma desničarskih stranaka, većina seljaka je na prvim pluralističkim izborima 1991. godine ipak podržala Partiju rada. Ta je činjenica poslužila kao poticaj za kompromis između opozicijske Demokratske stranke i Partije rada (ubrzo preimenovane u Socijalističku partiju) prema kojem je donesen zakon o agrarnoj reformi veoma sličan onom iz 1946. godine. Seljačke obitelji su između 1991. i 1995. ponovo dobile poljoprivredno zemljište u posjed, ali ga nisu smjele prodavati. No iza 1995. postupno je dovršena komodifikacija zemljišta koja je prema nadanjima vladajućih trebala pokrenuti proces promjene društvenih odnosa na selu.
Proces se pokazao kao iznimno sporim i nije ispunio njihova očekivanja. Većina seoskog gospodarstva u Albaniji i dalje ostaje u granicama male proizvodnje, odnosno većina seljačkih obitelji obrađuje zemlju tek toliko da bi se prehranili i prodaje vrlo malo proizvoda na obližnjim gradskim tržnicama. Jedna od glavnih prepreka ostvarenju punih kapitalističkih odnosa u selima bio je upravo kompromis koji je politička elita sklopila sa seljaštvom 1991. Iseljavanje seljaštva i pojava ruralne buržoazije tekla su iznimno sporo. S druge strane, puno mladih je sa sela emigriralo ka Zapadu, gdje su se pretvorili u seoski ili urbani proletarijat, dok su njihove obitelji zadržale zemlju. Novac koji su ovi gastarbajteri slali svojim kućama sprječavao je totalni kolaps ruralnog stanovništva, unatoč relativnom siromaštvu.
Jedna od najdestruktivnijih pojava posljednjih desetljeća bilo je propadanje poljoprivredne infrastrukture izgrađene tijekom socijalizma. Vlada se gotovo povukla iz ruralnih područja i prepustila sve – od kanala za navodnjavanje do znanstvenih instituta koji podupiru poljoprivredu – sporom procesu degradacije. To je, između ostalog, ozbiljna i masovna ulaganja privatnog kapitala u poljoprivredu učinilo manje atraktivnim.
Europski poticaj liberalizaciji
Međutim, kako pokazuje nedavna studija o proletarizaciji albanskog seljaštva, u posljednjim godinama proces transformacije krenuo je nešto brže, iako je većina seljaka na rubu opstanka. Zbog ulaganja iseljenika sa Zapada i akumulacije kapitala birokratskim ili kriminalnim putem, ali i zbog rastuće nemogućnosti seljaka da žive od svoje zemlje uslijed visokih troškova čak i minimalnih ulaganja – naročito na najproduktivnijim područjima zapada Albanije – sve veći broj seljaka odlučuje postati radnicima na kapitalističkim farmama. Još nisu prodali svoju zemlju – u većini slučajeva oni sami ili drugi članovi obitelji još uvijek ju obrađuju – ali sve više ovise o najamnom radu kako bi zadovoljili svoje potrebe.
Taj su proces dodatno trebale potpomognuti vladine mjere koje su prije nekoliko godina pokušale razvlastiti seljake koji nisu obrađivali zemlju, ali na kraju se vlada povukla i nije se usudila razbiti povijesni kompromis iz 1991. godine. Ipak, uveli su poreze na zemljište, koji se mogu smatrati neizravnim poticajem seljacima da prodaju poljoprivredno zemljište i da se time omogući koncentracija zemljišta u srednjim ili velikim kapitalističkim gospodarstvima.
U svakom slučaju, najvažniji pokretač ruralne transformacije bio je uvođenje državnih i međunarodnih potpora poljoprivrednicima. Njima se subvencioniraju farme samo ako zadovoljavaju određene kriterije, kao što je posjedovanje srednjih ili velikih količina zemljišta, te plaćaju poreze i uvode relativno napredne metode proizvodnje. To znači da si samo otprije bogati seljaci mogu priuštiti subvencije, što produbljuje klasnu podjelu na selu i potiče stvaranje poljoprivredne buržoazije u Albaniji. EU programi poput IPARD-a smatraju se sredstvom za liberalizaciju poljoprivrednog tržišta, osobito nakon potpisivanja Sporazuma o pridruživanju s EU 2006. godine. Gotovo 60 milijuna eura obećano je kao potpora albanskim poljoprivrednim gospodarstvima te kao sredstvo konsolidacije sigurnosti prehrambenih proizvoda koji bi se mogli izvoziti prema zemljama EU. U zamjenu za to, 2019. godine će i posljednji ostaci zaštićenih poljoprivrednih proizvoda biti liberalizirani.
Prema novom egzodusu?
Albanska seoska buržoazija još uvijek je slaba, ne samo u odnosu na seosku buržoaziju razvijenih zemalja EU, nego i u usporedbi s balkanskim zemljama poput Makedonije ili Srbije. To znači da albanska poljoprivreda ima značajan trgovinski deficit. Prošle godine deficit poljoprivredne trgovine iznosio je 367,3 milijuna eura, a uvoz je narastao za 5,3%. Albanija uvozi ne samo poljoprivredne proizvode, već i stoku te agroindustrijske proizvode. Potonji su glavni dio uvoza, što puno govori o slaboj razini industrijalizacije u poljoprivredi. Razina mehanizacije poljoprivrede u Albaniji vrlo je niska. Na 350.000 poljoprivrednih gospodarstava – uključujući i vrlo male parcele – postoji samo 20.000 strojeva, tj. traktora, što znači da u prosjeku postoji samo 0,06 traktora po gospodarstvu, što je najniža brojka čak i na Balkanu.
U tim duboko nejednakim odnosima između Albanije i zemalja EU, tzv. komparativna prednost albanske poljoprivrede usredotočuje se na nekoliko proizvoda za izvoz koji mogu uspijevati samo u određenim klimatskim uvjetima, kao što su masline, citrusi i vinova loza. Ti su proizvodi certificirani prema EU standardima. Neki drugi proizvodi niže kvalitete bit će rezervirani za domaće tržište. Ako se kapitalistička akumulacija produbi u poljoprivredi, bit će mnogo nezaposlenih seljaka čija će jedina opcija biti migracija u inozemstvo ili u albanske gradove. U potonjem slučaju, prilikom preseljenja u gradove u ovoj slabo industrijaliziranoj periferijskoj zemlji, većina njih neće imati “privilegiju” da budu eksploatirani kao proizvodni radnici, pa se očekuje da će samo proširiti broj prekarnih radnika ili novog lumpenproletarijata.
S engleskog preveo Bartul Čović