Recept prema kojem se početkom tranzicije u Jugoistočnoj Europi ponovno uvodio kapitalizam često se opisuje terminom “šok terapije”. Riječ je, barem u teoriji, o nagloj liberalizaciji i razmontiranju sustava socijalne sigurnosti, čime se stanovništvo željelo natjerati da se snađe u novim tržišnim odnosima i odrekne zloglasnog “socijalističkog mentaliteta”. Iz niza lokalnih razloga, takvoj se “terapiji” nikada nije dosljedno pristupilo. Procesi privatizacije i liberalizacije bili su nešto sporiji i postepeniji, no njihov je cilj ostao isti. U tom konceptu tranzicije, u kojem se dostizanje Zapada trebalo izvesti uništenjem nasljeđa socijalizma, očekivano nije bilo previše mjesta za otpor radnika, a onda ni njihove tradicionalne organizacije. I sindikati su ove promjene dočekali sasvim nepripremljeni. Načelno su naslijedili infrastrukturu organizacija iz socijalističkog perioda koje u zaštiti interesa radnika nisu imale glavnu riječ i koje su tradicionalno težile bliskoj suradnji s vlastima. Kada se ta tradicija spojila s nesklonošću da se zauzmu za socijalna prava iz straha da ih se prozove kao nositelje “socijalističkog mentaliteta”, rezultat su bili neadekvatni sindikati čija je nefunkcionalnost doprinijela općem dojmu defektne demokracije u tranzicijskim zemljama. Iako se situacija znatno razlikuje od zemlje, pa čak i od sindikata do sindikata, opća ocjena je kako sindikati u regiji još uvijek nisu ni na razini onih na zapadu kontinenta, a još su dalje od razine na kojoj bi uspješno branili radnička prava u kontekstu neprestanih napada od strane kapitala. U drugom ovogodišnjem Biltenovom ljetnom tematu na nekoliko primjera analiziramo perspektive sindikalnih organizacija u BiH, Hrvatskoj i Bugarskoj.
Belma Buljubašić – Sindikati: najslabija karika bh. radničkog pokreta
Ana Vračar – Propast sindikata ili početak na novim osnovama?
Žana Coneva – Kada se radnici bore protiv vlastitih prava