Hrvatski su nogometni klubovi započeli sa svojim europskim pretkolima, ovaj vikend je krenula i Hrvatska nogometna liga te se nogomet polako vraća u svoje redovne okvire. Medijske odjeke uspjeha na Svjetskom prvenstvu možemo još pronaći u povremenim trzajima debate o izgradnji nacionalnog stadiona i člancima o ljetovanjima reprezentativaca i njihovih supruga, mahom u obliku prenošenja instagram objava. No, tih par tjedana nogomet je bio centar svijeta. Ili preciznije, da parafraziramo poznatog francuskog filozofa, nije bilo ničega izvan nogometa.
Dakle, prošlo je dovoljno vremena da rekapituliramo taj period u kojem nije bilo ničega izvan nogometa. Drugim riječima, da analiziramo taj nehotični društveni eksperiment. Tom se eksperimentu u vrijeme njegova trajanja, tamo negdje do ukrcaja Marka Perkovića Thompsona na autobus sa reprezentativcima u Velikoj Gorici, mahom pristupalo kao možebitnom odgovoru na pitanje: kako možemo društvo promijeniti zaraženi nogometnim uspjehom? Odgovor na to pitanje smo na Biltenu već dali, a u ovom tematskom bloku, trećem ovoljetnom, ćemo se pozabaviti pitanjem što smo naučili o društvu iz tog eksperimenta.
Današnji tekst će nam pružiti uvide u slijepe pjege hiperinflacije medijske sociologije sporta kojoj smo svjedočili u periodu probijanja Hrvatske do finala, dok će se preostala dva analitički suočiti s nacionalnom i rodnom dimenzijom: tretmanom uspjeha “repke” u susjednim državama i ženskom publikom.