Aleksandru Vučiću su zasmetale entuzijastične reakcije komentatora RTS-a na golove hrvatske reprezentacije u četvrtfinalu protiv Rusije. Polufinale protiv Engleske komentator je prenosio poput robota. Ta djetinjasta afera najbolji je indikator dometa nacionalne euforije i s ove strane granice.
Milorad Đurković, umirovljeni sportski novinar nekadašnjeg jugoslovenskog RTV-sustava, a onda kasnije i Radiotelevizije Crne Gore, komentirajući Svjetsko prvenstvo u Rusiji, izjavio je da su današnje generacije privilegirane jer su imale priliku gledati jednu reprezentaciju s prostora bivše Jugoslavije u finalu ovog – najvećeg sportskog događaja. Osim što je riječ o korektnoj pohvali uspjehu hrvatske reprezentacije koje nisu izostajale tih dana od svih stručnih komentatora s ovih prostora, Đurkovićeve riječi kao da su nosile i taj jedan teret povijesti nekih ranijih neuspjeha.
Doajen jugoslavenskog sportskog novinarstva taman u osvit velikog finala između Hrvatske i Francuske na Lužnjikama, nesvjesno je upisao u svoj iskaz i iskustvo svih tih neuspjeha jugoslavenskih nogometnih reprezentacija koje su do 1992. i tog famoznog Europskog prvenstva u Švedskoj, zapravo predstavljali jedino reprezentativno nogometno iskustvo ovih prostora, a onda i ogroman dio osobnog iskustva i radnog vijeka ovog novinara. A Jugoslavija je bome poosvajala sve šta se moglo osvojiti u gotovo svim olimpijskim timskim sportovima, ali to prokletstvo nogometnih neuspjeha i onog mitskog mentaliteta balkanskih gubitnika koje je pratilo nogometnu reprezentaciju socijalističke Jugoslavije, kao da je u fusnotama umanjilo važnost svih onih velikih uspjeha košarkaša/ica, vaterpolista, rukometaša/ica. Pogotovo u naknadnoj refleksiji i kontekstu globalnog komercijaliziranog sporta gdje nogomet zadržava poseban simbolički i ekonomski status koji nadilazi sve ove spomenute sportove. Bila je to velika država, imalo je to sve i smisla, ali nikad dalje od četvrtfinala.
Izniman trenutak
Iščitavala se ta melankolija i iz riječi Milorada Đurkovića, čovjeka kojeg se ja ne sjećam kao sportskog komentatora jer sam sličice za svoje prvo svjetsko prvenstvo skupljao u nečemu što se zvalo tih par godina Hrvatska Republika Herceg-Bosna, a HRT je bio jedina televizija čiji se program mogao uhvatiti s Biokova te 1994. godine iz koje sam zaboravio sve osim prvog dana škole i promašaja Roberta Baggija na “zdjeli” Pasadene. A bit će da se i toga zapravo ne sjećam, nego sam ga ubacio nakon par godina i par odgledanih repriza te utakmice i tog konkretnog trenutka. Milorada Đurkovića se sjećam tek iz vremena kada je prestao na trenutak biti sportski komentator i postao voditelj specijalnog programa Radio-televizije Crne Gore u lipnju 2006. u trenutku kada je i ta republika Jugoslavije zadnja odlučila skončati tu, sada već, muku i postati zasebna mala država koja će s ostalim, istina nešto većim, ali opet jednako malim državama, igrati kvalifikacije za svjetska i europska prvenstva, a onda se nekad eventualno i plasirati tamo. Jer jedino tada te male države dobivaju kakav takav smisao svog postojanja ili priliku za ostvarivanje tog smisla. U svemu ostalom, njihova sudbina je prilično jasna, određena i nema baš velikog smisla.
A Svjetsko prvenstvo zbog svoje iznimnosti, sustava natjecanja, vremena i još tuceta faktora, okvir je u kojem se kakav takav smisao može i dobiti, odnosno može ga se nadomjestiti na mjesec i nešto dana trajanja tog događaja. Naravno, ako uspijete proći grupu i onda se prepustiti kosturu knock-out faze i napraviti korak-dva više nego je itko prije vas s vaših prostora napravio. Tome smo svjedočili kroz praćenje itinerara reprezentacije Hrvatske od Kalinjingrada do Moskve i finala sa Francuskom u tu nedjelju 15. srpnja. Nazirao se, naime, nekakav smisao u tom ritualnom okviru uspjeha “nacionalne momčadi” na najvažnijem globalnom sportskom susretu (uz Olimpijske igre).
Čak i oni kojima je neprobavljiva ta sportsko-političko-privredna kohezija i posljedična mitologija, a onda nacionalizam i seksizam koji prate nogometnu i političku kulturu naših naroda i narodnosti, kao da su na tih par tjedana stavili sve to na stranu i predali se kolektivnom pronalasku smisla uz paralelno spuštanje praga tolerancije. Kaskadno je to išlo sve niže i niže nakon Argentine koja je dala naslutiti da bi se tu mogla desiti neka nova priča. Neki ambiciozniji, ali i oprezniji, smisao su vidjeli još u onom penalu Ivana Rakitića Danskoj, dok je skepticima trebala potvrda u srazu protiv Akinfejeva što je ovaj profesionalno i odradio i zasluženo otvorio portal za prelazak na novu razinu kolektivne euforije. Drago mi je da je to baš palo na njegova leđa jer možda najbolje od svih ujedinjuje privatne povijesti (sad odrasle) djece s ovih prostora koja su se bez obzira na iscrtane granice između malih naroda, prepustili tom kolektivnom traženju smisla kao nekad sličica za Paninijeve albume.
Od smisla do besmisla
Naime, Svjetsko prvenstvo i njegova nogometna specifičnost i atipičnost, osim šta su omogućili jednoj maloj državi da dođe do finala, predstavljalo je takav izniman i nesvakodnevan događaj da je trasirao kulturni transfer tog osjećaja uspjeha, odnosno, kako smo to ovdje stilizirali, pronalaska smisla i van granica nacionalne recepcije i slavlja. To je u nekim normalnim okolnostima nemoguće, odnosno bilo bi više nalik ekscesu nego normalnom toku stvari. Drugim riječima, ulazak u finale SP-a reprezentacije Hrvatske zadobilo je posebnu pozornost i u zemljama bivše Jugoslavije. Hrvatska je naime uz Srbiju bila jedina reprezentacija s ovih prostora koja se plasirala na ovo prvenstvo, a nakon ispadanja Srbije u grupnoj fazi i Švicarske (koju trenira trener i u kojoj igraju igrači s ovih prostora) u osmini finala, Hrvatska je ostala jedina predstavnica naših prostora na mundijalu u Rusiju.
Takav slijed stvari je, naravno, usmjerio svu medijsku i narodnu pozornost na Hrvatsku i njen tim, a potraga za smislom je dobila i regionalni karakter. S naslovnica najtiražnijih srpskih dnevnih novina vrištali su naslovi koji su tražili recept uspjeha pokušavajući ga staviti u kontekst lošeg rezultata srpske reprezentacije. U Bosni i Hercegovini su pak još jednom mogli slegnuti ramenima nad sudbinom društva koje služi kao svojevrstan genetski pool za igrače koji će onda igrati za Hrvatsku ili rjeđe Srbiju, opet, tražeći smisao i logiku u svemu tome. No, kako nam Svjetsko prvenstvo u nogometu sve manje daje odgovore na ta sada već gotovo poslovična pitanja, a onda i pitanja o smislu te igre i njenoj logici, u jednom momentu se otvorio i ogroman procijep za one koji su u svemu tome vidjeli neki drugi smisao koji je doveo i do konačnog besmisla toliko svojstvenog ovim prostorima.
Vučićeva osjetljivost
Naime, činjenica da je medijska pozornost tih dana bila zasićena isključivo Svjetskim prvenstvom u Rusiji stvorila je kolonu aktera koji su pokušavali naći vlastiti politički smisao i legitimet u cijeloj toj priči, konačno završivši u zoni bizarnosti koja je samo nagovijestila skoro otrežnjenje. Sve se načelo još prije nego je Hrvatska dobila naslovnu rolu na ovom SP-u i to kod famoznog gesta dvoglavih orlova reprezentativaca Švicarske koji je samo zapalio već spremne fitilje. Svjetsko prvenstvo se voli zamisliti kao svojevrsna arena na kojoj se bespotrebno rješavaju još bespotrebniji granični sporovi i poviješću opterećeni odnosi, ali dva puna dana medijske pozornosti potrošiti na nacionalističke provokacije dlanovima i za Svjetsko prvenstvo bilo je previše.
Međutim, taman kako smo svi zaboravili na tu “balkansku epizodu” koja je zbunila ostatak svijeta, oglasio se predsjednik Srbije Aleksandar Vučić porukom da je morao stišati ton na TV prijemniku dok je pratio utakmice Hrvatske protiv Rusije. Razlog je, bit će, prevelika euforija komentatora RTS-a Ace Stojanovića prilikom golova reprezentacije Hrvatske. Sportski novinar javnog RTV servisa Srbije u idućoj je prilici priredio i najsubverzivniji i najbizarniji medijski potez ovog prvenstva, komentirajući utakmicu Hrvatske i Engleske bez imalo emocija i naglih dizanja tonaliteta vraćajući nas polako u našu medijsku, a i širu društvenu realnost, zadajući dobar dramaturški ritam završnici cijele te priče.
Svjetsko prvenstvo je gotovo. Posebnost trenutka i događaja je naglo nestala, neki će reći činom Thompsonovog ulaska u autobus sa hrvatskim navijačima, drugi će reći – samom činjenicom što je to Svjetsko prvenstvo. Prvenstvo u koje se pokušalo upisati i previše smisla. Mnogo se očekivalo od vremenski organičenog događaja koji organizira međunarodna organizacija koja broji jako puno malih država u potrazi za sličnim smislom. Puno više o našoj realnosti i realnosti malih država od samog Svjetskog prvenstva govori činjenica da iduće veliko međunarodno nogometno natjecanje nećemo moći gledati na programu javne televizije jedne male države jer javne televizije malih država nemaju toliko novca da plate prava za prijenos utakmica. Utakmice ćemo gledati na programu velikih globalnih medijskih korporacija sa nacionalnim filijalama.
Jer Svjetsko prvenstvo sa svojim sponzorskim strategijama, kao i cijeli pogon modernog nogometa, globalni je žrvanj u kojem naša kolektivna potraga za smislom nema baš puno smisla.