U medijskom kontekstu Svjetskog prvenstva žena je mogla biti: sama Kolinda Grabar-Kitarović, “majka” reprezentativaca Iva Olivari, njihova fatalna ili samozatajna supruga ili vjerna pratiteljica Instagram profila Šime Vrsaljka. Ono što je ostalo prešućeno i zanemareno su sam ženski nogomet i navijanje van ovih dodijeljenih uloga.
Mora biti da je neobično čuti kako se netko poziva na “žensko iskustvo” ovoga ili onoga. Zaista, zašto uopće izdvajati kao nešto iznimno iskustvo većine svjetske populacije? A opet, govorimo li o sportu, poprilično je jasno zašto postoji potreba da se naglašava da je za žene sport nešto drugo ili su one same druge u sportu – bilo kao sportašice, bilo kao navijačice.
No prije nego što bacimo svjetlo na položaj žena unutar sporta kao sportašica, rekreativki i/ili navijačica, možda je potrebno vratiti se na one godine kad se putevi mladih muškaraca i žena kao jednoga, drugoga i/ili trećega počnu razilaziti. Stoga se u ovome tekstu nećemo pretjerano baviti ni rosnim licima nesamozatajnih supruga i partnerica nogometaša ni pretjeranim entuzijazmom obnašateljica visokih državnih dužnosti.
S gola na gredu
Neosporno je važno razvijati zdrav duh u zdravom tijelu od malih nogu. Dobro smo upoznati s vrijednošću redovitog kretanja, bavljenja rekreativnim sportom i vježbanjem, kao i toga da sport može razviti vještine suradnje te stvoriti osjećaj pripadnosti. Također dovodi do boljeg odnosa prema vlastitom tijelu i poštovanju drugih. U slučaju mladih žena bavljenje sportom može doprinijeti tome da se ne samo lagodnije osjećaju tijekom puberteta i lakše prihvate nagle tjelesne promjene u procesu izrastanja u ženu, nego i da kroz bavljenje sportom preveniraju, primjerice, bolesti kralježnice koje se najčešće javlja u mladih žena između 10 i 15 godina starosti zbog naglog rasta, lošeg držanja i nerazvijene muskulature. Također, tjelesna i zdravstvena kultura je i dalje sastavni dio školskog programa te, k tome, za razliku od likovnog, glazbenog i tehničkog odgoja, njena satnica nije srezana u zadnjih 30 godina.
Pravi zaokret u odnosu prema sportu za mnoge mlade žene predstavlja pubertet. Negdje u to vrijeme (4. razred osnovne škole) prema nastavnom planu i programu nastave za osnovne škole i počinje razdvajanje na nastavni plan i program za učenike i za učenice. Razlike su suptilne, držimo li se samo papira, no u praksi stvari izgledaju nešto drugačije. Dok isprva i učenici i učenice uče iste vještine, zajedno, u 5. razredu se razdvajaju pod izlikom “primjerenosti tema” te “uvažavanju razlika u tjelesnim sposobnostima između spolova, čime se pridonosi određivanju i prihvaćanju vlastite osobnosti”. Dakako, neosporno je da postoje biološke razlike među ženama i muškarcima koje se odražavaju i na sportske rezultate. (No taj se jaz od 1970-ih, otkad značajno raste udio žena koje se bave sportom, smanjuje i u sportovima u kojima se rezultati mjere štopericom ili metrom, poput atletike ili plivanja u kojima “jaz” u rezultatima stoji na oko 10 posto, s iznimkom Florence Griffith Joyner čiji je rekord na 100 m unutar 5 posto. Jaz je tako najuži u plivanju slobodnim i leđnim stilom te općenito gledajući što je duža trasa utrke.)
No neke su stvari dio isključivo ženskog programa bilo zbog što što se smatraju “ženstvenijima” (aerobika, ples), bilo zato što tradicionalno postoje muške i ženske discipline (gimnastika) od kojih su mnoge nekada više bile obilježene plesom nego akrobatikom što su promijenile vrhunske gimnastičarke poput Časlavske, Korbut, Comaneci i Jurčenko uvođenjem zahtjevnijih elementa. U 7. i 8. razredu pak, bacimo li oko na sekciju “Igre” u programu za učenice, možemo zamijetiti da nogomet više nije među njima. Istu stvar znamo i anegdotalno – djevojke zauzmu dvoranu, dok dečki idu van na nogometno igralište.
Prema jednom antropološkom istraživanju o tome zašto djevojke igraju ili ne igraju nogomet na školskim igralištima u Velikoj Britaniji, ustanovljeno je da veliku razliku čini propisani način odijevanja (odnosno, obaveza nošenja suknji za nastave i odmora) te postojanje odvojenog muškog i ženskog nogometnog tima. U školi koja nije propisivala suknje te je imala oba tima, djevojke su činile između 20 i 30 posto svih igrača tijekom odmora, dok su u drugoj školi činile 5 do 10 posto igrača te ni jedna od njih nikada nije primljena u školski tim. Iako djevojke u pravilu ne steknu usporedivu tehničku vještinu što može ovisiti i o pristupu njihovom treningu, velik dio njih je potvrdio da u svom kvartu igraju nogomet zajedno s dečkima te da im je teško nametnuti se na školskom igralištu ili se uopće usuditi zaigrati. Također je zamijećeno da se igračice omalovažava zbog njihove ženskosti te da im se manje dodaje loptu zbog pretpostavljene slabije kvalitete igre ili njenog slabijeg razumijevanja. Mnoge djevojke također odbija grubost igre i prijetnje nasiljem od strane u pravilu slabijih muških igrača koje pak same zlostavljaju pretpostavljeni bolji muški igrači.
Vrata su ti otvorena
Ipak, tu i tamo smo i sami bili ili dijelili školske klupe s djevojkom koja bi se uspjela nametnuti te redovito igrati s dečkima kroz osnovnu i srednju školu. Ako ona može, zašto ne bi mogla i svaka druga djevojka koja bi to htjela? Samo nam je potrebna određena vještina i poznavanje igre, njenih pravila i nabacivanje kojeg imena kluba ili igrača.
To “zašto da ne, ako…” ne odnosi se samo na sudjelovanje žena u sportu, nego se proteže i na najbanalnije moguće stvari. Ako ste sami po nečemu “iznimna” žena, to ne znači da su i svakoj drugoj ženi time otvorena sva vrata; štoviše, to upućuje na to da postoje sistemske zapreke sudjelovanju i, čestitamo, vi se iz nekog razloga niste obeshrabrili naišavši na 5. ili 55. zapreku samo zato što ste žena. Zaboravljamo i da je ženama pristup sportu i općenito sudjelovanju u javnom životu ne tako davno bio zakonski zabranjen i da neke od tih zabrana još uvijek žive među nama. Ta ženama je Engleski nogometni savez (FA) 1921. zabranio da igraju nogomet i ta je zabrana bila na snazi do 1971. godine! U Brazilu je ženski nogomet bio zabranjen do 1979. godine. No što je sa ženskim nogometom u Hrvatskoj? U kakvim uvjetima žene igraju i iz koji razloga odlučuju postati nogometašice?
Iz razgovora s mnogim hrvatskim reprezentativkama i drugim igračicama može se saznati da je velik dio njih zaista spontano započeo igrati nogomet u svojoj ulici s muškim prijateljima i rođacima. Neke su čak nastupale za muške timove u mlađoj dobi: “Jednom na turniru u Zadru sam dobila nagradu za najboljeg igrača i prozvali su me kao Kristijan, dok ih nisu upozorili da sam cura i da se zovem Kristina.” (Kristina Šundov) i “Prvi trener koji mi je dao priliku da igram je Vladimir Dragić, bilo je to u NK Otoku, naravno s dečkima pošto nije bilo ženske selekcije. Nije mi loše išlo, sjećam se da sam dala dva gola Iloku. Nakon šest mjeseci sam prešla u Ivankovo gdje je bio ženski klub.” (Izabela Lojna) Mnoge od njih su iz “sportskih obitelji” ili su im očevi i braća igrali nogomet što je i njih privuklo k igri. Iznimka su one među njima koje su lako naišle na potporu svoje okoline: “Roditelji isprva nisu bili presretni, ali su brzo prihvatili” (Martina Čop) ili “Otac mi zapravo uopće nije nogometni fan, ali me uvijek podržavao. Mama također.” (Isabella Dujmenović). Ipak, mnogima je put bio trnovitiji: “Moji su roditelji uvijek bili protiv moga bavljenja nogometom, a ni danas nisu presretni s obzirom na to koliko vremena utrošim na svoj najdraži sport.” (Ema Rogar) ili “(…) dugo mi je trebalo da nagovorim majku da me pusti da treniram nogomet. Mislila je da je to grub i muški sport pa sam se okušala i u tenisu, košarci, odbojci i rukometu. Svi su mi se sviđali i išlo mi je dobro, ali nije to bilo to.” (Monika Conjar).
Zaigrali smo na betonu
Današnja vratarica Juventusa i nekadašnja vratarica Arsenala, Doris Bačić, počevši igrati, naišla je na neodobravanje u rodnom Neumu: “Imala sam velikih ambicija u džudu, a onda sam se morala prebaciti na neki manje zahtijevan sport što se tiče ozljeda, jer sam dobila skoliozu. Kako u Neumu nije bilo drugog sporta osim nogometa, počela sam igrati s dečkima. To je bila sramota za djevojčicu, ali je meni zdravlje bilo važnije. Opet, zbog predrasuda da je nogomet isključivo muški sport, iz inata sam počela sve više i više trenirati.” Neke svoj put do igranja nogometa stavljaju u opoziciju sa svojim identitetom žene: “Moj početak igranja nogometa bio je nekako logičan slijed događaja, jer sam već kao mala bila atipično žensko dijete. Odbacivala sam barbike i haljinice, te se ‘hvatala’ pištolja i lopte. Odrasla sam u maloj sredini gdje sam bila okružena nogometnim fanaticima i tako ga i zavoljela. S devet godina sam službeno počela igrat za pionire Daruvara i aktivno igrala ligu sa dječacima.” (Maja Joščak)
Što se tiče materijalne situacije igračica, osim onih koje igraju vani u jačim ligama (Njemačka, Švedska, Engleska), u pravilu kombiniraju dva treninga dnevno s poslom. Mnoge reprezentativke i “obične” igračice izostaju s mečeva zbog posla te moraju za međunarodne susrete uzimati godišnje odmore. Također nije neuobičajeno da u nekom trenu perspektivne igračice odustanu od nogometne “karijere” zbog majčinstva ili iz ekonomskih razloga. Jedino igračice mnogostrukog prvaka Hrvatske i jedinog ženskog kluba u Hrvatskoj koji je igrao Ligu prvaka, ŽNK Osijek, što je dovelo do privremenog kratkotrajnog porasta medijske vidljivosti ženskog nogometa, primaju kakvu-takvu kompenzaciju za igranje, iako su se donedavno i one, zvane “Zečice”, žalile da im ne ide radni staž. U prvoj ligi znaju zaigrati i juniorke upravo zbog odljeva igračica uopće iz svijeta nogometa.
Unatoč svemu tome, one i dalje volontiraju te rade s mlađim uzrastima, polažu ispite za dobivanje licenci ne očekujući da će se ženski status više profesionalizirati. Riječima Martine Čop: “Predavanja su slušali Vukojević, Šimunić, Runje, Smoje… deset nogometašica i tridesetak nogometaša. Voljela bih ostati u nogometu nakon što završim igračku karijeru, pa je ovo jedan od načina. (…) Tata je rekao da moram prvo završiti pravni fakultet. To je realno razmišljanje i tu se slažem s njim.” Svejedno, sve one polažu nade u mlade uzraste s obzirom na sve veći broj djevojčica i djevojaka koje ulaze u nogomet. Stručnih ženskih kadrova će svakako biti – sve gore navedene žene već rade ili namjeravaju raditi s mlađim uzrastima ili postati same trenerice. Neke su iskazale interes za bavljenje ili se trenutno usavršavaju kao sportske psihologinje, fizioterapeutkinje ili bi pak željele ući u strukture kluba ili reprezentacije. S te se strane može nazrijeti neka bolja budućnost za ženski nogomet u Hrvatskoj, ali ona ipak prvenstveno ovisi o voljnosti HNS-a da mu posveti pažnju, osigura resurse i pojača medijsku vidljivost.
Tko traži, naći će
Unatoč slaboj medijskoj vidljivosti broj djevojaka i djevojčica koje igraju i/ili treniraju svakodnevno raste. O ženskom nogometu malo toga možemo saznati iz naših medija. Danas se prenose utakmice europskih i svjetskih prvenstava, olimpijski turnir i pokoja utakmica Lige prvaka pod egidom “Tko traži, naći će”. Domaći ženski nogomet teško da ćemo moći upratiti. Zbog toga i klubovi pate, jer niti uživaju veliku naklonost sponzora niti matičnog saveza. Sve se vraća na gledanost i prijenose te se za slabiju plaćenost ženskog sporta općenito uvijek ukazuje na slabiju gledanost i manje sportskih kanala voljnih da ga prenose. No radi se o začaranom krugu – ne otkupljuju se prava na prijenose jer se navodno ženski sport manje prati, a manje se prati jer ga nitko ne prenosi. Stoga se od žena traži da se dometnu nekom rješenju pa ih je bivši čelnik FIFA-e Sepp Blatter svojedobno uputio da porade na “estetici” ne bi li privukle sponzore. Istina je da su se mnoge sportašice već same ovome domislile te zarađuju na svom izgledu i seksipilu ili ih koriste da njihov sport dobije više pažnje.
Nažalost je sasvim logično i da se prvenstveno obraćaju “ženskoj industriji” – modi i kozmetici. Jedna je studija tako izračunala da ženski sport zauzima 5,9 posto sportskog izvještavanja, od čega je pak jedna trećina bila posvećena umirovljenoj tenisačici Ani Kurnjikovoj. Problem s ovime je što mnoge igračice nisu sklone ovakvom tipu prezentiranja sebe na van. Isto tako mnoga velika poduzeća koja bi prema Blatteru bile zgodan partner ženskom nogometu, još uvijek percipiraju nogomet kao sport neatraktivnih žena i/ili lezbijki. K tome, modna i kozmetička industrija od njih traže da budu vitke, da imaju dugu kosu i da su seksepilne. Ali opet je sasvim jasno zašto bi žene pristale na ovakvo nešto makar se kosilo s njihovim osobnim uvjerenjima: prosječna plaća muškog igrača u Bundesligi je milijun eura godišnje, dok je prosječna ženska plaća 10.000 eura. Svejedno, ženstvenost na terenu se još uvijek smatra znakom slabije igre i vještina i ojačava percepciju o ženskom sportu kao ženskom sportu, a o muškom sportu kao o naprosto sportu. Usto, žene neizbježno nailaze na kritike ako se ponašaju poput muškaraca i/ili ih se smatra feministkinjama.
Pitanje je zapravo preferiraju li mediji i sponzori muški sport ili većinom muški urednici, sportski novinari i marketinški direktori preferiraju muški sport? Kako je moguće da Johna McEnroea plaćaju nekoliko puta više kao BBC-ovog komentatora nego Martinu Navratilovu? Zašto zanemarenost ženskog sporta sportske federacije nastoje riješiti s manje odjeće, više guzica i šminkom? Može li neko objasniti zašto se odbojka u dvorani nekada igrala u gaćama i zašto odbojkašice na pijesku još uvijek igraju u njima? Koje su draži izvlačenja pijeska iz donjeg veša? Kome je palo na pamet da boksačice nose suknje na OI 2012 i zašto su ih neke žene počele nosti u ringu? Zašto je odbojka na pijesku jedan od ženskih sportova koje se itekako može naći na sportskim kanalima? Zašto su žene koje su se okušale kao sportske novinarke i komentatorice naišle na tako žestoke negativne reakcije tijekom Svjetskog prvenstva?
Jer su zadrle u sport s kojim su se muškarci saživjeli i na kojemu uvelike počiva – u tolikoj mjeri da je muški nogomet jedini “pravi” nogomet i muškarac jedini “pravi” navijač. Zato i imamo ŽNK Dinamo i NK Dinamo, Juventus Women i Arsenal Ladies. (Čast iznimkama poput Chelsea koji je promijenio ime ženskog kluba u samo “Chelsea” nakon što je ženski klub osvojio prvenstvo.) Transfer Marka Pjace u Juventus je vijest, transfer Doris Bačić u Juventus nije vijest.
Muška vizija nogometa
Drugo rješenje problema ženskog sporta bi navodno trebalo predstavljati obvezivanje muških nogometnih klubova da osnuju ženske sekcije. Time bi se samo stavio flaster na ženski nogomet, a i dalje bi ostao problem financiranja. Ne smijemo zaboraviti ni da je stanje u muškom nogometu kod nas toliko loše da je Dario Šimić sa suradnicima morao osnovati sindikat.
Ako pak okrenemo glavu ka Zapadu, tj. zemljama s razvijenijim ženskim nogometom, uočit ćemo nekoliko stvari: u Švedskoj je ženskom nogometu enormno porasla popularnost istodobno s padom popularnosti muškog nogometa. Unatoč tome što je FA zabranio ženama da igraju nogomet, one su osnovale vlastite timove i nakon ukidanja zabrane, vlastitu nogometnu krovnu organizaciju koja se početkom 1990-ih spojila s FA. I dan-danas umjesto da se ženski nogomet razvija neovisno o muškom nogometu, teži se tome da ga se nakači na muški nogomet s nadom da će mu se time povećati vidljivost i sredstva potrebna za rad, a da se nitko ne zapita zašto se uopće povoditi za muškim primjerom, zašto da same ne odredimo kako ćemo igrati – u konačnici, što fali amaterskom sportu? Ženski nogomet zapravo ne predstavlja nikakvu prijetnju muškim nogometnim autoritetima jer je je još uvijek amaterski sport kojemu, doduše, drastično raste broj igračica. Težnja za time da budemo iste kao muškarci samo vodi do toga da učvrstimo već postojeću i normaliziranu mušku viziju nogometa.
Neovisno o tome da ženski i muški nogomet ipak dijele savez ili klupsku upravu, nije naodmet raditi na njihovoj prisutnosti unutar kluba ili reprezentacije. Žene postoje i unutar struktura klubova i reprezentacija, često na tipično “ženskom” radnom mjestu. Općenito gledajući, žene-trenerice su još uvijek iznimka, pa i u ženskom sportu. Sjetimo se samo reakcija na odluku tenisača Andyja Murrayja da ga trenira umirovljena tenisačica Amelie Mauresmo ili nevjerojatne vijesti da je Niko Kovač uposlio Helenu Costu kao prvog ženskog skauta u Bundesligi. I Costa je u svakom smislu iznimka, s obzirom na to da je već vodila dvije ženske reprezentacije i bila skaut u Benfici i Celticu. U našoj ženskoj ligi također još uvijek prevladavaju muškarci kao treneri ili voditelji klubova. S obzirom na interes aktivnih igračica da se educiraju i ostanu unutar nogometa kao stručni kadar, postoji nada da će se to promijeniti, kao i nada da će unijeti novi pristup radu sa sportašicama.
Iva Olivari, menadžerica naših “srebrnih sa zlatnim sjajem”, također je iznimka (uz Silviu Dorschnerovu) pa je osvanula u mnogim medijima kao jedna od rijetkih žena koja se “probila” u nogomet. Olivari je i sama istaknula simboličnost toga što je već za Eura 2016. smjela sjediti na klupi reprezentacije, iako je po svemu sudeći njezin rad bitan temelj uspjeha muške reprezentacije. Naravno da se o tome povela i rasprava u Zabivaki sa zbunjenim Robijem Prosinečkim kojemu nije ništa bilo jasno jer je Iva Olivari dio reprezentacije od 1992. godine.
Dok medijska vidljivost može tek toliko unaprijediti ženski sport, financije mogu neosporno više pomoći. Ne mogu vjerovati da se pozivam na njega, ali eto, sjetimo se riječi Joška Jeličića iz studija Zabivake po porazu muške nogometne reprezentacije u finalu – dajmo djeci i mladima priliku. I uključimo i podržimo djevojčice, djevojke i žene u sudjelovanju u nogometu. Bar pokušajmo profesionalizirati kadar za ženski nogomet i omogućimo ženama da koliko-toliko mogu preživjeti igrajući sport.
U zaleđu
S godinama je, pratimo li svjetska prvenstva u proteklih dvadesetak godina, postalo sve uobičajenije da kamera padne na žensko lice. Pogotovo ako je žena u pitanju mlada, seksualno privlačna i okićena simbolima kluba ili reprezentacije. Ili ako je Kolinda.
Nošenje dresa, neustručavanje u slavlju i porazu, entuzijazam, majčinski zagrljaji – sve je to naišlo na oduševljenje Twittera i malograđansko zgražanje domaćih komentatora. Teško je zamisliti Macrona i Plenkovića u sličnom tonu, ali pokušajmo! Bismo li ih nazivali starletama? Smatrali da su neprikladno odjeveni ili da se neprikladno ponašaju? Drugačije je s dečkima i nogometom.
Ovijanje zastavom, oslikavanje lica, skakanje na mjestu, neustezanje od iskazivanja razočaranja i ushićenja sastavni su dio uživanja u nogometu. Žar za nogometom nam se može činiti potpuno neracionalnim, neproporcionalnim i nelogičnim. Uistinu, nogomet je jedna od rijetkih aktivnosti tijekom kojih je muškarcu dopušteno potpuno se slobodno i bez ustezanja emocionalno izražavati. Stoga je nogomet neka vrsta “svetog mjesta” za muškarce te poligon za dokazivanje muškosti – malo je navijačkih pjesama koje izražavaju seksističke stavove, ali je mnogo onih u kojima se drugim muškarcima prijeti fizičkim ili seksualnim nasiljem. Poanta nije naglasiti nadmoć nad ženama, nego nad drugim muškarcima, pogotovo onima koji se ne pridržavaju pravila tradicionalne muškosti. Ukratko, žene ne predstavljaju prijetnju kao navijačice, možda i zato što muškarci često smatraju da žene ne mogu osjećati podjednaku strast za nogometom, niti ga poznavati kao oni. Pretpostavka je, naime, donekle opravdana, s obzirom na participaciju žena u nogometu kroz povijest. To ipak ne znači da je potrebno svaku ženu podvrgnuti testu znanja da bi je se prihvatilo za nogometnog fana ili ravnopravnog sugovornika o nogometu s onim vječnim – Što je zaleđe?
Pretpostavka o ženama kao ne-pravim navijačima isto tako počiva na pretpostavci da žene ne igraju nogomet pa iz tog razloga ne poznaju pravila te se nisu mogle u istoj mjeri kao muškarci sljubiti s tim sportom. S druge se strane pretpostavlja da je svaki muškarac igrao ili poznaje pravila nogometa. Nadalje, skepsa prema ženama kao navijačicama proizlazi iz gledanja na navijačice kao na nekoga tko glumi interes iz ovih ili onih razloga jer često prate nogomet zbog ili sa svojim partnerima. Ako pak žene usvoje muške obrasce navijanje (deranje, skakanje, općenito agresivnije iskazivanje emocija), manje su ženstvene i samo kopiraju muškarce.
Igra i finesa
Što se reprezentacija tiče, situacija je nešto drugačija već zbog spajanja nacije i nogometa. K tome, jedine navijačice koje vidimo su već probrane (što se ove godine pokušalo promijeniti) po svojoj medijskoj atraktivnosti, dakle atraktivnosti u muškim očima, i po stupnju svoje okićenosti nacionalnim simbolima. Takva je žena prava navijačica jer znanje o nogometu više nije bitno, ona navija za svoju naciju i ne mora skrivati svoju žensku stranu da bi se uklopila – štoviše, naglašava je i otvoreno iskazuje. Dakle, nema problema s predstavljanjem žena u nogometu kao kulisa utakmice, već s njihovim sudjelovanjem u samom sportu.
Kolinda je svojim ponašanjem i izgledom počinila ultimativni faux pas ženskog navijača – bila je previše u nogometu. Da je samo bila u dresu, a ne skakala i grlila, bilo bi daleko manje kritika. Njeno neustezanje je ono što je neprihvatljivo – jer je netipično za žene na sportskom događaju. Uslijedili su i komentari da se radi o pukom populizmu i skupljanju glasača. Naprosto, nitko nije ni pomislio, a kamoli napisao, da stvar nije u njenoj funkciji, već u zbunjujućoj mješavini mačo slavljenja golova i majčinskog tješenja Luke Modrića. S time da Kolinda i inače hoda tim rubom kontradiktornih stavova i ponašanja za ženu. Ona nije poput Jadranke Kosor, brižna i staložena, niti poput Vesne Pusić, odrješita i brza na jeziku. Kolinda je brend i utjelovljenje mainstream feminizma danas – onoga istoga koji drage volje želi da nogometašice igraju kao muškarci, a istovremeno budu našminkane i uskoj odjeći. Feminizam s puškom u ruci i djetetom pod miškom.
Upravo je to ono od čega bismo trebali zaštititi mlade žene budućih generacija – zaštititi ih od kompromisa, prilagođavanja, pristajanja na to da su stvari ovakve ili onakve. Kao što smo već napomenuli, sport nas uči suradnji i poštivanju drugih ljudi, ne agresiji i neprihvaćanju. Sasvim je u redu da ženski nogomet, koji možemo zaigrati gdje god zaželimo, ostane manje-više amaterski sport. No možda je njegova simbolična snaga ipak zadnji bastion tradicionalne muškosti koji treba srušiti. Jer stvar je u igri i finesi, ne u snazi i agresiji.