Pored populizma, sintagma za kojom se najviše posezalo proteklih godina u svjetskoj politici bile su – fake news. Lažnim vijestima se objašnjavalo gotovo sve što bi iskočilo iz parametara “normalnog” i predvidljivog. Iako je nesporno da problem lažnih vijesti postoji, još je veći problem osnova na kojoj ih se tumači: to jest, status tzv. pravih vijesti ili istine. Procedura je, dakle, sljedeća: da bi uočili lažne vijesti moramo pretpostaviti da nam političke institucije, tržišta i objektivni analitičari predano plasiraju istine.
Ne treba pretjerano ulaziti u detalje pojedinih slučajeva kako bi se ta perspektiva pokazala problematičnom. Ne zato što bi nam ovi nabrojani “čuvari istine” nužno lagali, već zbog proste činjenice da je društvo sazdano od konfliktnih interesa: nekim društvenim grupama je “istina” povoljnija nego nekim drugima. Latimo se ipak jednog recentnog slučaja da vidimo kako politička moć diktira granicu između istine i laži, a ne, na primjer, ruske investicije u Facebook oglase.
Kraj bailouta nije kraj bailouta
Prošlog su tjedna predstavnici institucija Europske unije i grčkih vlasti slavodobitno proglasili kraj bailout programa pomoći Grčkoj. Riječima europskih nadzornika, Grčka je ponovno sama stala na noge i moći će samostalno pristupiti tržištima kapitala. Dok se premijer Aleksis Cipras, obraćajući se javnosti s Itake u usporedbi grčke avanture s onom Odisejevom, prisjetio programa na kojemu je njegova Siriza dobila izbore 2015. godine i najavio da je napokon došlo vrijeme za socijalnu državu. I sve bi to bilo u redu, makar ostalo i na razini obećanja, da nije jedne sitnice: ne radi se o kraju programa.
Kako u članku na Guardianu ističe bivši grčki ministar financija Janis Varufakis, europski su birokrati zapravo izveli marketinški trik: novi bailout program su naprosto proglasili krajem bailouta. Naime, prijašnji programi su sastojali od dvije komponente: financijskih sredstava u svrhu otplate dugova i brutalnih mjera štednje koje su se morale provoditi zauzvrat. U novom scenariju druga komponenta ostaje onakva kakva je i bila: nadzor je zapravo na snazi do 2060. godine, dok se prva samo kozmetički izmijenila: nema izravnih sredstava, već je rok dospijeća duga od 96,9 milijardi eura prolongiran s 2023. na 2032. godinu.
Zaboravljena socijalna katastrofa
Što se tiče Ciprasovih nadanja o izgradnji socijalne države, ona su uzaludna vjerovao on u njih zaista ili ne. Do kraja 2021. godine grčka vlada mora održavati primarni proračunski suficit (onaj bez uračunavanja otplate dugova) na 3,5% BDP-a i na 2,2% do 2060. godine. To je toliki pritisak na rashodovnu stranu proračuna da bilo kakvo izdašnije povećanje socijalnih transfera spada u sferu magičnog računovodstva. Inače, o održivosti takvih proračunskog suficita najbolje govori procjena Međunarodnog monetarnog fonda koji zemljama članicama eurozone daje manje od 6% šanse u ciljanju te fiskalne mete.
Sve i da se stvarno radi o kraju bailouta i nadzora, ne smije se nikako zaboraviti socijalna katastrofa koju su provođene mjere donijele Grcima. Zaprepašćujuće razine nezaposlenosti, siromaštva i iseljavanja bile bi prevelika žrtva čak i da u budućnosti sve krene uzlaznom putanjom. No, kako smo naznačili, ta je putanja krajnje nevjerojatna. Na kraju se postavlja pitanje: kako je europskom establišmentu uspjelo prodati priču o grčkom uspjehu? I to čak plasiranu kao ishod europske solidarnosti. Pa tako što su prvo uspjeli u priličnoj mjeri uništiti politički otpor u samoj Grčkoj. Nakon Sirizina povinovanja zahtjevima Trojke, put za neometano oblikovanje lažnih vijesti ostao je otvoren.