Višegradske su zemlje u posljednje vrijeme postale svojevrsni sinonim za netrpeljivost prema migrantima. Premda u tim trendovima ne zaostaju ni zapadni susjedi, redovito smo u europskim medijima mogli čitati o skandaloznim izjavama političara u Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj i Mađarskoj. Tim se izjavama uobičajeno prišivalo i sve veće nepovjerenje prema zasadama kapitalizma u tim zemljama. Međutim, uz poneku mjeru, poglavito Poljske, u zaštiti domaćeg kapitala, nepovjerenje je bilo prenapuhano.
Tome svjedoči i problem pred kojim su se ekonomije tih zemalja našle. Preciznije, zapadnoeuropski kapital koji je tamo značajno investirao od pada socijalizma. Problem nije porezna presija ili državna regulacija ili neki drugi preostatak “socijalističkog mentaliteta”, već nedostatak radnika. Premda te ekonomije i dalje bilježe značajan rast, nedostatak radnika postaje sve veći izazov. Kako u pregledu situacije piše Financial Times, ove godine je 86,6% mađarskih industrijskih kompanija moralo umanjiti output zbog manjka radnika, a isto vrijedi i za 49,7% poljskih te 43,2% čeških kompanija.
Rast troškova rada
Kako je došlo do ovakve situacije? Nakon sloma socijalizma zapadnoeuropski kapital, pogotovo njemački, masovno je investirao u tim zemljama. Osim geografske blizine, prednost tih investicija bili su plodovi socijalizma: dobro obrazovana i jeftina radna snaga te prikladna infrastruktura, dodatno obnavljana sredstvima iz EU fondova kojima su se ciljano pratile investicije. Međutim, otvaranje granica kapitalu donijelo je i otvaranje granica radnoj snazi. S obzirom na nisku cijenu rada u svojoj zemlji radnici su pohrlili na Zapad gdje su ih čekali bolji radni uvjeti i standard. Taj odljev radne snage pratile su i niske razine nataliteta.
Sve to je dovelo i do rekordno niske razine nezaposlenosti. Osim što deficit radnika i po samoj logici stvari natjerava poslodavce da ponude više nadnice kako bi preoteli radnike konkurenciji, zaoštrila se i klasna borba, tako da smo ove godine mogli svjedočiti i prvim štrajkovima u stranim kompanijama, poput onih u njemačkoj autoindustriji u Slovačkoj. Rezultat je izrazit rast troškova rada: 10% su veći troškovi rada u Mađarskoj u odnosu na 2017. godinu, dok se njihov rast u Poljskoj, Slovačkoj i Češkoj kreće između 8 i 9%.
Mizerija nacionalizma
Takav rast itekako utječe na konkurentnost kompanija. Ako rast nadnica ozbiljno nadmaši rast produktivnosti, profitabilnost će postati upitna. Pred kapitalom se, dakle, nalazi nekoliko opcija koje se već sada počinju ozbiljno razmatrati. Prva je automatizacija, to jest investicije u tehnološku produktivnost. Time bi se kompenzirao manjak radnika, a i oslabio pritisak na nadnice. Osim kalkulacije oko isplativosti investicije, to rješenje nosi još jedan problem sa sobom. Tehnološki naprednija proizvodnja zahtijeva manji broj radnika, ali zahtijeva više onih visokokvalificiranih. Obrazovanje takvih radnika iziskuje snažnu državnu podršku.
Druga opcija je selidba pogona još istočnije. Problem te opcije su, dakako, troškovi. Već je podosta uloženo u postojeće pogone i dugoročno je vrlo riskantno investirati u geografski udaljenije i manje prikladne kontekste. Treća opcija je ona politički najriskantnija i tu se vraćamo na početak članka: uvoz migrantske radne snage. Uvoz je već počeo, trenutno na privremenim poslovima u Poljskoj radi oko 1,5 milijuna Ukrajinaca. No, kao što znamo, snažan je otpor uvozu “kulturno neprilagođene” radne snage.
Premda još treba vidjeti kako će stvar razvijati, Višegradskim zemljama prijeti tragikomičan scenarij: etnički najhomogenije zemlje u Europi koje su svoj razvojni model zasnivale na jeftinoj radnoj snazi za zapadnoeuropski kapital, doživjet će propast modela jer su im stanovnici pobjegli na Zapad, a na svoj teritorij ne pripuštaju migrante jer im ugrožavaju etničku homogenost. Valjda ne postoji bolji prikaz mizerije nacionalističkih politika u kapitalizmu.