Iako su djelomični vlasnici dionica, radnici Uljanika našli su se u štrajku i prosvjedu zbog neisplate plaća. Mnogi u tome vide paradoks, ali zaboravljalju da nisu svi radnici vlasnici dionica, kao i da su sustavno bili odsječeni od bilo kakvog uvida u poslovanje. No, problem Uljanika širi je od njegovih internih konflikta: središnji problem je izostanak razvojne strategije hrvatske ekonomije te privatni interesi koji na tom izostanku parazitiraju.
Štrajk kakav su priredili podjarmljeni i revoltirani radnici brodogradilišta Uljanik zbog neisplate srpanjske plaće, pulske ulice nikada nisu vidjele. Unutar zidina škvera već sedam radnih dana nema zvukova bušenja, štemanja i varenja. Brodogradilište s više od 160 godina tradicije, ovih je dana, palo na koljena. Na koljena 4.500 škverana. Istarski privredni div doveden je na prosjački štap, budućnost mu je neizvjesna, a neisplata plaća samo je dio problema s kojima se brodogradilište Uljanik godinama suočava.
U ponedjeljak je za vrijeme trajanja ujedinjenog prosvjeda Uljanikovca i Trećemajaca na Markovom trgu, ministar gospodarstva Darko Horvat, nakon sastanka sa sindikalnim predstavnicima i predstavnicima štrajkaških odbora pulskog i riječkog brodogradilišta, izjavio da se intenzivno radi na osiguranju minimalno dviju plaća za radnike Uljanik grupe te se nada da će do kraja tjedna imati rješenje barem za jednu plaću. No, do ovog trenutka plaća još uvijek nema. Da ima rješenja, složni su u mišljenju Uljanikovci i Trećemajci, ne bi oni niti sastančili toliko dugo koliko jesu. Pod prijetnjom stečaja, tog su se dana škverani pognutih glava vratili kući.
Vlasnici u štrajku
Škverani su, kao većinski vlasnici Uljanik Grupe, proteklih tjedan dana često prozivani kao krivci za propast vlastitih radnih mjesta. Zaposlenici Uljanika nakon privatizacije 2012. godine postali su mali ulagači, odnosno vlasnici 47 posto dionica firme. Ostatak tvrtke je, osim drugih firmi u drugom krugu privatizacije otkupila i država koja je tada u vlasništvu imala Croatia osiguranje, a koje je danas pripada Adris grupi u čijem se vlasništvu tako našlo 12 posto Uljanika. Država putem Zavoda za mirovinsko osiguranje, Kapitalnog fonda, HZZO-a te Centra za restrukturiranje i prodaju (CERP) u svom vlasništvu ima oko 20% dionica. Ne treba puno računati da bi se zaključilo kako je upravo država drugi, a pojedinačno najveći, vlasnik Uljanika.
Također, iz kalkulacija se konstantno izostavlja činjenica da su među radnicima dioničarima i aktualni članovi Uprave, kao i bivši radnici. Drugim riječima, samo jedan dio radnika je vlasnik dionica. Osim toga, nerealno je za očekivati da će metalci, tokari i brodocjevari znati išta o načinu na koji je kompanija poslovala. Nisu se organizirali, nisu sudjelovali u vođenju politike brodogradilišta. Nisu imali nikakvog utjecaja na Upravu i njezino poslovanje, a škverani će vam reći da čelne ljude te iste Uprave nisu mjesecima viđali unutar zidina brodogradilišta. Među njima se nisu pojavljivali, a kad bi to povremeno i učinili, uglavnom su, kako se pokazalo, širili neistine. Povjerenje je dano sindikatima, no, i ono je ubrzo iznevjereno. Ni dizajnerski osvijetljene dizalice brodogradilišta, nisu iz mraka izvukle radnike koji već mjesecima žive u neznanju.
Iz te je guste tame iznjedrio Stožer za obranu brodogradilišta Uljanik (SZOBU). Nelegalno tijelo, reći će neki. Ali i jedini oblik otpora koji su radnici, kojima su svi okrenuli leđa, imali. Njegovi osnivači Samir Hadžić, Franko Belas, Marko Alviž i Deni Širol i sami su radnici i vlasnici Uljanikovih dionica. Ujedinjeni u problemima i s kreditima koji kucaju na vrata, odlučili su mobilizirati radnike koji danas zajedno koračaju Pulom zahtijevajući, ne samo srpanjsku plaću, već i smjenu Uprave na čelu s Giannijem Rossandom te održivost brodogradnje. “Čeka nas duga i teška borba, jer sada više nije pitanje samo srpanjska plaća i ona sljedeća. Borit ćemo se za smjenu Uprave koja nas je dovela u ovu situaciju, ali i za opstanak brodogradnje”, rekao nam je Samir Hadžić.
Uljanik je izgradio Pulu. Nema osobe koja direktno ili indirektno nije povezana s brodogradilištem. Ali ni Uljanikovci, ni Puljani danas ne gaje gotovo nikakvu nadu u opstanak brodogradnje, pa tako ni Uljanika. Zadnjih tjedan dana stotinjak je radnika, najkvalificiranijih, dalo otkaz. Otišli su trbuhom za kruhom, u Njemačku, u Italiju. “Mislim da će sjest dvije plaće, za srpanj i još jedna. Ljudi se ne bore samo za Uljanik, Pulu i Istru, nego da se pokaže stanje u državi. Ja sam mlada, snaći ću se, ali, recite mi, što će ovi ljudi koji imaju 50 godina i više? Gdje će oni ići? Meni je ovo struka i voljela bih tu ostati, a da mi nije do toga stalo, ne bih ni prosvjedovala”, rekla nam je Marijana Jurić koja se u Uljaniku kao konstruktor projektant zaposlila odmah nakon srednje škole. Radnici su ovih dana, osim na Upravu, s pravom ogorčeni i na vladajuću političku stranku u Istri – IDS. Pokazali su to jasno i glasno tokom ovih štrajkaških dana.
Vizija razvoja
Snažna privredna grana, brodogradnja, polako je, ali sigurno potonula. Odgovornost mnogi vide u turizmu, a često i u bivšem istarskom županu – Ivanu Jakovčiću. Nekadašnji predsjednik IDS-a, stranke koja već 25 godina drma Istrom, nikada, možda pomalo naivno, nije skrivao svoju viziju “razvoja” Istre. “Od Bala do Arene, a i Muzil, moraju postati dio Brijuni resorta”, izjavio je 2000. godine na Brijunima kad je ustvrdio da bi Uljanik trebalo preseliti na neku drugu lokaciju. U Jutarnjem listu u srpnju te iste godine izlazi tekst naslovljen: “Uljanik sigurno selim, ali još ne znamo gdje”, a dio tog članka ide ovako: “Kako se predviđa u prvoj verziji Jakovčićeva plana razvoja ‘Svjetskog otočja BRIONI’, na brijunskom bi se priobalju trebalo graditi pet ekskluzivnih hotela, 250 vila te luksuzni autokamp, a u pulskoj lučici čak tri marine”. Taj plan koji se temeljio isključivo na luksuznom turizmu, kojeg je potrebno izgraditi na mjestu trenutne industrije, nije se u bitnome promijenio do dana današnjeg. Zveket i klopotarenje bučnih dizalica, po prirodi stvari, smetnja su elitnoj klijenteli koja će, kada se cijeli projekt provede kraju, ljetovati u pulskom zaljevu.
Boris Miletić, sadašnji gradonačelnik Pule i aktualni predsjednik IDS-a, ogradio se od svog vrhovnog poglavara jasnom porukom: “Ja nisam Ivan Jakovčić, ja sam Boris Miletić i dok ja vodim IDS, za nas je Uljanik brodogradilište, a ne nikakva hotelska tvrtka”. S rukama duboko u pekmezu, vladajućoj stranci Istre prijeti raskol. Radnici prstom upiru u “mafijaško leglo”, a pulskim se Forumom već danima ori “IDS lopovi, IDS mafijo!”
Nemojmo zaboraviti da je u turbulentnom siječnju Uljanik dobio ponudu jednog od najvećih talijanskih brodogradilišta Fincantierija iz Monfalconea te talijanske Palumbo Grupe iz Napulja. No, za strateškog je partnera izabran poduzetnik Danko Končar. Čovjek koji vlasnik tvrtke Afarak u kojoj je član Nadzornog odbora do prije dvadesetak dana bio upravo Ivan Jakovčić. Končar već dugi niz godina ulaže u nekretnine u Istri. NK Istri je u svibnju dao pozajmicu te joj kao veliki dobročinitelj tom financijskom injekcijom omogućio ostanak u Prvoj ligi. Uljaniku je prošlog mjeseca, kao mogući strateški partner, posudio 12,4 milijuna eura. Osim toga, gradi marinu s popratnim sadržajima na Katarini – Valelungi i, možda najvažnije, na tu je istu Katarinu doveo balet. Gospodu Glembajeve, ni manje ni više. Ne znamo što bi Krleža rekao po tom pitanju, ali očito je na Poluotoku sprega politike i kapitala čvrsta, a cilj joj je izbrisati industriju te od Istre napraviti mediteranski Las Vegas.
Oklada između dvije industrije
Turizam je nestalna, sezonska i prekarna djelatnost, a radnici u turizmu na osiguranu egzistenciju mogu računati samo jedan dio godine. Izuzmemo li taj faktor te promjenjivu geopolitičku situaciju koja uvjetuje uspjehe turističkih sezona, ova je turistička sezona unatoč tome u Istri podbacila kao nijedna prije. Usprkos medijskom zagovaranju rekordnog broja noćenja, nikada kao ove godine nije bilo toliko nepopunjenih privatnih smještaja. Klimatske promjene još su jedan faktor čiji utjecaj na domaći turizam ne možemo predvidjeti i o čemu također ovisi stabilnost turizma na kojeg računamo kao na važnu ekonomsku granu. A da ne pomišljamo, ni slučajno, o scenarijima poput mogućeg izljeva nafte u more koje bi zapečatilo turistički sektor na tko zna koliko godina.
Što to sve znači za ekonomsku budućnost Istre sažeo je pulski sveučilišni profesor Boris Koroman na svom Facebook statusu: “Mislim da nije uopće potrebno govoriti kako je kod nas turizam, i uvijek će iz raznih razloga biti tako, sezonska djelatnost, koja nosi samo privremene prihode, privremeno (i nezaštićeno) zapošljavanje, koja je ovisna o vrlo osjetljivim utjecajima kao što su sigurnost, vremenske nepogode i neprestana konkurencija. Drugim riječima, rušeći industriju stavljaš sve karte na povremenu nesigurnu uslugu u kojoj (većinom slabo plaćeni i nezaštićeni) ljudi više i ne žele raditi, nego se radna snaga uvozi i u kojoj vlada ogromna opterećenost na cijelom tržištu”.
Brod je najkompleksniji proizvod hrvatske ekonomiji. Istina, hrvatskoj brodogradnji ne cvjetaju ruže. No, dio odgovornosti za to leži u politici pretjeranog ekonomskog oslanjanja na turizam kao granu s brzim povratima, kao i na monetarnoj politici te izostanku bilo kakve strategije razvoja na državnoj razini. Deindustrijalizacija i gašenje mnogih industrijskih postrojenja čiji su proizvodi Uljanikove sirovine također su procesi koji su otežali Uljanikovu sudbinu te nas izložili uslužnoj djelatnosti koja se vrti oko ljubitelja mora i sunca. “Restrukturacija” i “diverzifikacija” koje služe kao krinka za zimski nautičko-servisni centar i hotelski resort usložnjavaju broj djelatnosti u turizmu, no brodogradnja daje ekonomiji zdrave osnove, one koje garantiraju da se cijeli sustav neće urušiti s jednom lošom turističkom, klimatskom ili geopolitičkom godinom.
Brodogradnja zapošljava nemali broj ljudi raznih struka i različitih stupnjeva obrazovanja, a u njoj neizravno sudjeluju i ostale industrijske grane. Obećanje brzog povrata uloženoga slađa je i direktnija nagrada investitoru dok cijela jedna zajednica ovisi o nekoliko tisuća radnih mjesta. “Ne želim raditi u IDS-ovom hotelu”, jedan je od transparenata kojim se već danima prosvjeduje ispred Gradske palače u Puli. Time je rečeno sve.