Na svečanom skupu održanom jučer u Beogradu, dio opozicijskih stranaka u Srbiji potpisao je dokument kojim se formira široki savez, maštovito nazvan “Savez za Srbiju”. O takvom tipu suradnje spekulira se već neko vrijeme, a osobito od beogradskih izbora održanih početkom marta. Za glavni grad se smatralo da predstavlja posljednje mjesto gdje se opozicija još može suprotstaviti vladajućoj Srpskoj naprednoj stranci (SNS) Aleksandra Vučića. Te nade su se naposljetku pokazale promašenima, jer je SNS i tamo uvjerljivo pobijedio. Ali taj poraz je opoziciju dodatno učvrstio u uvjerenju da je jedini izlaz u – udruživanju.
Za vođu tog udruživanja odabran je Dragan Đilas, bivši gradonačelnik Beograda i bivši šef Demokratske stranke, koji je na čelu sličnog okupljanja bio i na beogradskim izborima. Njegova je lista tada osvojila skoro 19% glasova, što je daleko više od bilo kojeg konkurenta iz opozicije, ali i debelo iza SNS-a. Bivšeg gradonačelnika podržale su mnoge opozicijske stranke koje su nastale raspadanjem DS-a, ali ne i stranka kojoj je svojevremeno bio na čelu. Ali nakon tih izbora, na kojima je jedino Đilasova lista ostvarila minimalno dostojanstven rezultat, i DS i ostale opozicijske stranke shvatile su da je vrag odnio šalu i da je vrijeme da se od dostojanstva odustane radi golog preživljavanja.
“Povratak” demokracije?
To su bili motivi koji su doveli do jučerašnjeg formalnog osnivanja Saveza za Srbiju, u kojem se ne nalaze samo ostaci pokojne Demokratske strane, već koji se namjerno predstavlja kao šarolik i ideološki miješan skup. Tako se tu našlo mjesta za “Srbizu” Borka Stefanovića, ali i za ekstremno desničarske i klerikalne Dveri Boška Obradovića, Pokret radnika Sloga, ali i Narodni pokreti Srba na Kosovu i Metohiji “Otadžbina”, uz već uobičajene sumnjivce poput Vuka Jeremića. Iako je dio opozicije namjerno ostao van saveza, poput bivšeg ombudsmana Saše Jankovića i bivšeg vaterpolista Aleksandra Šapića, osnivači naglašavaju da su i njima i drugima vrata još otvorena.
Unatoč tome što udruživanje nije do kraja dovršeno, političarima i pojedinim komentatorima već su počele curiti sline od računice koliko bi glasova dobila opozicija kada bi se u nju računalo sve što nije SNS i njegovi sateliti. No ta je aritmetika prilično manjkava, odnosno riječ je prije o “zbrajanju nula”. Nije nipošto sigurno da će npr. glasači Dveri (koliko god da takvih još uvijek ima) svoje povjerenje dati projektu čije je glavno lice isluženi i prilično kompromitirani bivši šef demokrata. Još je manje jasno zašto bi itko tko se (pa makar lažno) predstavlja kao demokrat dijelio listu s Dverima. Cilj ovakve koalicije, pokušali su objasniti osnivači, jest “povratak” demokracije u Srbiju. Ali pitanje je na koji “povratak” misle.
Teško da itko od članova Saveza za Srbiju ima ikakvog demokratskog kredibiliteta. Njihov problem je što nikada ni nisu ponudili ništa osim manje ili više umjerenog nacionalizma pomiješanog s agresivnim antisocijalnim politikama, autoritarizmom i demagogijom. A to je ono što nudi i Vučić, samo puno uspješnije nego što je to današnja opozicija ikad znala.