Premda se cijelu godinu špekuliralo o održivosti vladajuće koalicije, sve je izglednije da Hrvatskoj predstoji nova runda previranja u opoziciji. Donosimo pregled situacije u strankama i inicijativama na političkom centru.
Nema više SDP-a? “Dobro je i izduro”, bio bi jedini mogući komentar na povijest ove stranke koju je nešto kasnije od svojih sestrinskih stranaka po Europi (čast izuzecima u specifičnim nacionalnim, organizacijskim i kriznim kontekstima: Laburisti u Britaniji i Socijalistička partija u Portugalu) anketno i kolumnističko općinstvo poslalo u prošlost. Kako smo jučer zaključili, budućnost najveće oporbene stranke, tako je, izgleda, stavljena ad acta i kod onih najoptimističnijih. Situacija upražnjenog mjesta na lijevom centru povlači za sobom pitanje: a što je onda ostalo od parlamentarne opozicije u Hrvatskoj danas? Ili preciznije: onog dijela opozicije koju je tradicionalno predvodio SDP? Što je s ostalim akterima u toj nikad raznolikijoj menažeriji – svega, a ničega?
Pogotovo je zanimljivo osvrnuti se na tu situaciju nakon rijetko vrućeg političkog ljeta. Pritom se to “političko” se ne odnosi na formalne stranačke organizacije i njihovu živost koja obično splašnjava i konačno prestaje saborskom stankom sredinom srpnja, nego upravo na istinsko političko organiziranje. Dakle, ovo ljeto su obilježila dva politička događaja par excellence – organiziranje štrajka u Croatia Airlinesu koji je sudski zabranjen te organiziranje štrajka u pulskom brodogradilištu Uljanik, odnosno riječkom Trećem maju. Ti događaji osim što su vrlo vjerojatno sudbonosni za budućnost domaćeg sindikalnog pokreta i organiziranje radnika, uvelike utječu i na stanje u stranačkom polju i to ne samo onom dijelu koje je spremno, ali nažalost bez kapaciteta i infrastrukture da na sebe preuzme artikulaciju i apelaciju problema radništva, nego i na nešto širi ideološki krajobraz.
Politika odozdo
Tako prvi slučaj signalizira svim političkim opcijama koje se “upisuju” kao lijeve kako izgleda nova etapa anti-radničke represije u državi, ovaj put zamotane u juridičke floskule i potrebe turističke industrije. A drugi štrajk i njegov ishod, odnosno poslovna budućnost pulskog i riječkog škvera, uza se vezuje sudbinu bar jedne od lokalnih političkih opcija Istre i Kvarnera. Istarski demokratski sabor (IDS) sasvim sigurno, a moguće i riječki SDP ili jedno od njegovih krila, odnosno figura. Da je tome doista tako svjedoči i trenutni raspad Amsterdamske koalicije kojoj je, istina, iole upućen promatrač političkog života u Hrvatskoj davno odsvirao kraj.
Taj pokušaj centrističke koalicije na razvalinama Kukuriku koalicije (i njenih kasnijih izvedenica: Hrvatska raste i Narodna koalicija) koju su inicijalno činili GLAS, Pametno i IDS, raspao se službeno zbog uloge Ivana Jakovičića u poslovnim aranžmanima s Dankom Končarom, u medijima proklamiranim “spasiteljem Uljanika”. Međutim, pravi razlog je, jasno, branding prirode, jer je bračni par Puljić (Pametno) shvatio da ih uvlačenje u kaljužu istarske političke mreže (koja nerijetko nevjerojatno podsjeća na slične prakse HDZ-a na nacionalnoj razini) ometa na njihovom političkom putu koji isto nije baš najjasniji pa bih ga slikovito sveo na pokušaj STEM revolucija u razvijenijim splitskim kotarima. Tako su ove tri, prije svega regionalne (IDS), odnosno municipalne opcije (GLAS i Pametno su politički subjekti isključivo u Zagrebu i Splitu) propustile priliku da bar formalno prezentiraju kakav takav klasični centrizam koji zapravo postoji samo u opoziciji i distinkciji prema SDP-u, odnosno kada se stranke koje su prije svega regionalni igrači koalicija predvođenih SDP-om (i HNS je tako funkcionirao kao stranka Sjeverne Hrvatske, odnosno Zagorja i Međimurja) prestanu vezivat uz SDP što se obično događa u vrijeme njegovih kriza poput ove recentne. Tada pokušavaju graditi nekakav zaseban identitet ili pokušaj zajedničkog političkog profila što je svaki put dosad neslavno propalo.
Kraj IDS-a?
Ono što ovu situaciju čini drugačijim jest nagrižen neprikosnoveni lokalni politički identitet IDS-a koji se kroz bunt radnika Uljanika pravilno adresirao kao krivac za posrnuće brodogradilišta, odnosno na jednoj višoj razini: za transformaciju Istre u deindustrijaliziranu turističku destinaciju kojom upravlja klijentelistička mreža Istarskog demokratskog sabora. Stranka koja je često svoje korupcijske navade, anti-radničku i prema javnom prostoru uzurpatorsku politiku, skrivala iza nominalnog lijevih vrijednosti, odnosno antifašizma, napokon je prokazana kroz vjerojatno najznačajniji socijalni bunt u recentnoj povijesti Istre
Tako da je kraj ovog ljeta promijenio dosta toga u loncu domaće oporbe koju je izvrsno tamo oko Velike Gospe mapirao Ivica Đikić. Ali nešto prije dešavanje oko Uljanika i prije “konačnog ponora” SDP-a koji je oslikan motivom Glavaševićeva izlaska iz stranke i usmjeravanja prema nekim novim opcijama i političkim formama na političkom centru. Naravno, ni jedno ni drugo ne znače kraj ovih stranaka. Dapače, IDS će se vjerojatno održavati na vlasti ne usprkos, nego upravo zbog klijentelističke mreže koju je stvorio, dok će SDP u nekom krnjem obliku životariti u pasokiziranom obliku.
Ništa nova, Dalija
Nekako istovremeno s Đikićevom preciznom kartografijom domaće oporbe, velikim intervjuom u subotnjem izdanju Jutarnjeg lista pogubljenom se biračkom stadu koje tradicionalno okupljaju gore spomenute stranke, obratila i Dalija Orešković, bivša predsjednica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa koja se smatra odgovornom za lišavanja političke karijere mnogih perspektivnih političkih ega. Moram priznati, međutim, nakon čitanja tog intervjua, ne sjećam se nijedne poruke koja bi bila vrijedna isticanja, a da ne izlazi iz okvira juridičkih floskula te pojmovnika i procedura koje su trebale biti apsolvirane našim ulaskom u odabrano društvo civiliziranih zemalja Europske unije, ali eto nisu. Iz njenog intervjua, a onda i političkog pozicioniranja isijavao je taj sad već poseban resantiman domaće liberalne inteligencije prema kojem je istočni grijeh suvremene Hrvatske, paradoksalno, upravo to što je ostvarila svoj primarni cilj i integraciju u Europsku uniju.
Jer je upravo taj čin ulaska u odabrano društvo značio da smo se opet mogli vratiti starim navadama i biti nestašna djeca s periferije bez sankcija i instrukcija. Orešković se takvim diskursom pokušava nametnuti kao neka verzija hrvatskog Macrona, a oko sebe skuplja sličan tip nestranačke organizacije ili kako se već govori – platforme – pokušavajući kopirati prije francuski model s visoko personaliziranim tipom organizacije, nego neke organizacijski slične pokušaje na ljevici koji adresiraju zajednicu. Takva platforma teško da će daleko dogurati u svom prvom stranačkom nadmetanju jer se svojim jezikom i političkom idejom nije odmakla od klasične mantre pristojnih građanskih opcija o transparentnosti političkih procesa i grijehu korupcije koji danas politički ne mogu zainteresirati nikoga ili svakako ne većinu glasačkog tijela koje i dalje naivno vjeruje da se kroz demokratske procese nešto može promijeniti, odnosno vrlo plastično: riješiti materijalne i egzistencijalne potrebe građana.
Napredni suverenizam HSS-a?
Jedina stranka koja se tu donekle izdvaja od gore spomenutih centrističkih opcija na način da je ponudila drugačiji politički sadržaj je Hrvatska seljačka stranka (HSS) na čelu s Krešom Beljakom. Na prvi pogled, promjena identiteta stranke može se činiti kao, popularno rečeno, “užas postmoderne” s obzirom na njihova recentna vrludanja po političkoj ledini u kojima je sudjelovao i sami Beljak prije nego se skrasio među naprednim idejama koje najotvorenije promovira postajući istinski vođa opozicije s gotovo nepostojećom strankom. Međutim: republikanska, zelena, antifašistička pa i suverenistička stranka, deklarativno odgovara na određeni set pitanja i problema koje danas u Hrvatskoj visoko kotiraju kao prioritetni: od historijskog revizionizma preko periferne pozicije u europskoj ekonomiji do seta ekoloških problema koji se onda direktno tiču i poljoprivredne proizvodnje na selu, ali i općenito – zajedničkih resursa i, po meni, najvažnije, posljedica neplanskog turističkog razvoja.
Na papiru HSS izgleda kao jedini ozbiljni politički projekt od svih parlamentarnih opcija kod nas. Međutim, vrlo je teško ne prepoznati kontradikciju. Upravo je ta stranka svojevremeno isporučila “hrvatsko selo” bez ikakvih suverenističkih ograda na zajedničko poljoprivredno tržište EU-a koje ga je samljelo. Beljak će ustvrditi da je riječ o starom i servilnom HSS-u, međutim njegova trenutna infrastruktura te stalne razmirice, kao i lokalne klijentističke mreže u koje se ova stranka zaplela zadnjih desetak godina, a na koje vjerojatno nije imuna ni Beljakova dugogodišnja vlast u Samoboru, daju malo osnove za vjerovati da će ova opcija posredno doista otvoriti i suštinska politička pitanja u ovako postavljenom političkom polju i biti eventualni centristički partner nekim lijevim opcijama ako do njih dođe na nacionalnoj razini.
Sve u svemu, ovo političko ljeto je bar na simboličkoj razini, a možda i u realnom političkom polju, označilo svojevrsnu prekretnicu. Potonuće SDP-a je otvorilo centrističkim opcijama prostor da preuzmu glasače SDP-a i nadomjeste te nedostatke. Međutim, svi pokušaji tog manevra su bili neuspješni (Amsterdam) ili će se tak takvima pokazati (platforma Orešković). S druge strane, ljetna iskustva zabranjenih štrajkova i konačne smrti jedne bitne industrije više nego ikad postavljaju zahtjev za stvaranjem naprednije političke opcije koja neće tek popuniti polje koje se otvorilo pasokizacijom SDP-a, već stvoriti vlastitu bazu i lijevi odgovor na trenutnu etapu razvoja Hrvatske, s obzirom na to da lijevi centar i centar imaju vrlo malo ili ništa za ponudit.