Visoka predstavnica Europske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Frederica Mogherini kazala je na sastanku u Beču o proširenju Europske unije na balkanske zemlje kako je “Zapadni Balkan tradicionalno promatran kao nestabilna regija u kojoj EU već desetljećima i godinama traži sigurnost. Austrijsko predsjedavanje daje izvanredni prilog daljnjem održavanju Zapadnog Balkana kao prioriteta EU.” Pitanju što je nestabilnije, EU ili Balkan vratit ćemo se na kraju teksta.
Premda je proširenje i dalje prioritet, tajming ulaska balkanskih zemalja u Uniju je nepoznat. Unijom trenutno predsjedava Austrija od koje se, kao zemlje s “historijskim i tradicionalno dobrim odnosima” s Balkanom “očekuje da iskoristi te veze i pripremi zemlje za pridruživanje”. U središtu ovako lijepo piarovski zataškane i revidirane povijesti konflikata dviju regija našli su se mladi austrijski desni kancelar Sebastian Kurz i njegova ministrica vanjskih poslova Karin Kneissl. Oni su prošlog tjedna organizirali sastanak sa zemljama Zapadnog Balkana, i Turske, koja je još uvijek formalno kandidat za pridruživanje.
U Uniji navodno postoji konsenzus oko toga kako se ovoj zajednici trebaju pridružiti sve zemlje Zapadnog Balkana od Srbije do Albanije, međutim, tek nakon što ove zemlje otpješače dugi put i “sustignu” Uniju u pogledu primjene zakona i borbe protiv korupcije. Poruka je to s bečkog sastanka. No, da konsenzusa nema, svjedoče pozicije francuskog predsjednika Emmanuela Macrona o kojima će još biti riječi. Do tad, bilo kakvi konkretni govori o datumima “još uvijek su predaleko”. Tek Srbija i Crna Gora imaju teoretsku mogućnost pridruživanja 2025. godine. To će ovisiti o odnosima Prištine i Beograda koji se još uvijek moraju ispeglati. Usprkos aktivnim nastojanjima ovih dviju zemalja da riješe svoje probleme, Uniji to još nije dovoljno, i dalje se naime boje “političke oluje koja bi mogla uzrokovati nemire drugdje”. Nije dakle problem sukob dviju zemalja nego potencijal da se njihovi problemi preliju unutar granica Unije.
Što zapadnije to veći patroni
Finska, Njemačka i Luxemburg pak smatraju kako sva otvorena pitanja mogu “otvoriti stare rane” među balkanskim narodima stoga su očekivano, “vrlo skeptični”. Francuski predsjednik Emmanuel Macron pokazao se najvećim skeptikom proširenja. On smatra da Unija treba prvo riješiti probleme koji je sve više pritišću a tek onda uopće misliti o proširenju. Njegov je najveći strah da će ideja proširenja Unije na siromašne zemlje Zapadnog Balkana “sa svojim problemima korupcije i kriminala” biti poklon euroskepticima u kampanji za europske izbore koji su na redu iduće godine. Upravo je on pak spriječio početak pregovora s Albanijom i Makedonijom odgodivši ih za nakon izbora koji su u maju iduće godine.
S Macronom se ne slaže povjerenik za proširenje Johannes Hahn koji smatra da građani Zapadnog Balkana imaju pravo na pridruživanje uniji te da se EU suočava s izborom hoće li izvoziti stabilnost ili uvoziti nestabilnost. Premda se slaže s Macronom da je Uniji neophodna reforma, ne vidi prepreke da se ta reforma odvija istovremeno s proširenjem na Zapadni Balkan. Dok ne vidi razloga da pregovori s Albanijom i Makedonijom počnu iduće godine, Hahna više brinu Kosovo i BiH. Pogotovo ova potonja, čija je fragmentirana struktura rezultat američke intervencije i Daytonskog sporazuma. Dayton se mora promijeniti, smatra Hahn: “Oni žive u nekoj vrsti tzv. dejtonovske logike, koja nije podudarna s briselskom logikom”. Hahn je također istaknuo kako bilo koje “rješenje za Balkan” mora uključivati “nadprioritet promocije stabilnosti regije”.
Vanjski ministar Kosova Behgjet Pacolli i “Najbogatiji Albanac na svetu” kazao je kako je “danas za njega smiješno uopće pričati o granicama”. Začuđuje ta izjava za nekoga tko se nalazi s krive strane granice. No, negirajući potrebu rasprave o srpsko-kosovskim granicama, paradoksalno niječe svrhu vlastitog prisustvovanja bečkom sastanku i uopće pitanje proširenja europskih granica.
Greške “briselske logike”
Pitanja proširenja i reforme Europske unije nisu ni približno odvojena. Iako se Macronova pozicija čini desno orijentiranom, on je zapravo u pravu. Jer u reformiranoj Europi s više brzina neće biti suštinske razlike u ekonomskoj pa i geopolitičkoj poziciji balkanskih zemalja koje će se eventualno pridružiti Uniji, ako se ona ne raspadne već prije toga.
Najbolji primjer za to su šengenske granice. Dvije Europe postoje i danas, a reformom Unije te će se sada problematične razlike samo legalizirati te se više neće problematizirati. U tome se dobrim dijelom sastoji “briselska logika”. Pokazali su to na brojnim primjerima, redovno mijenjajući zakone na način da odobravaju upravo one stvari radi koje je njihovo donošenje trebalo spriječiti. Od migracija (odustajanje od Dublina), preko uništenog javnog sektora (nedosljedna pravila), slabih demokratskih osnova, energetike (Treći energetski paket, Sjeverni tok) i ekologije (fosilni izvori energije i dalje imaju prednost nad obnovljivima) pa do ekonomije (subvencije i protekcionizam) te općenite logike kako kriminal i korupciju treba rješavati na ušću (Balkan) a ne na izvoru (Unija) jer sva ta mita korumpiranim Balkancima, ipak prije svega nude EU političari i poduzetnici.
Ipak, sve to nije spriječilo historijsko i tradicionalno zapadnjačko dociranje Balkanu kao europskom Drugom. Pritom nam logika “izvoz stabilnosti ili uvoz nestabilnosti” pokazuje šupljinu piarovskih keć-frejzova jer jedno ne isključuje drugo. EU čini oboje, patronizirajući Balkan izvozi stabilnost na Balkan, dok kontradikcijama koje pritom proizvodi izaziva nestabilnost Unije. No, Hahn je ipak bio u krivu, ta nestabilnost nije rezultat vanjskih, a svakako ne balkanskih faktora, već upravo internih problema Unije koja se ne može odlučiti je li zapravo jedan veliki poslovni koncern ili prava unija država.