Najava privatizacije PKB-a, kompanije u čijem se vlasništvu nalazi površina veličine Beograda izazvala je, osim uobičajenih zanimanja i strah javnosti. Osim velike materijalne vrijednosti, bivši Kombinat je zapošljavao na tisuće ljudi i hranio lokalnu sredinu. Pitanje stoga glasi što se uopće dobiva privatizacijom jer vrijednosti PKB-a lokalna je zajednica ionako svjesna.
Pred nama je veliko finale agrarne privatizacije u Srbiji koje bi se trebalo odigrati ovoga mjeseca. Čast da zaključi taj često kriminalni proces pripala je Poljoprivrednoj korporaciji Beograd (PKB), posljednjem velikom poljoprivrednom kombinatu nastalom u bivšoj Jugoslaviji. Namjere iza prodaje PKB-a su jasne. Naime, PKB u svom portfelju ima ogromnu površinu atraktivnog i vrijednog zemljišta nadomak urbane zone Beograda koje je mamac za investitore.
Većina medija plasirala vijesti je, te shodno tome podatke, što ulazi u prodaju na tenderu za PKB. Od nepokretne imovine, prodaje se 17.000 hektara državnog poljoprivrednog zemljišta i objekti u sklopu PKB-ovog kompleksa poput instituta Agroekonomik, laboratorija, veterinarske stanice i drugih. U tender ulazi i pokretna imovina kao što su traktori, kombajni, stoka i ostalo. Dnevni list Blic objavio je grafiku koja pokazuje odnos između veličine Beograda i veličine PKB-a sa svim gazdinstvima i objektima u njegovom posjedu. Grafika pokazuje da površina Beograda iznosi 360 kvadratnih kilometara , dok površina PKB-a sa svim gazdinstvima i institutima koje su dio kompleksa, iznosi oko 300 kvadratnih kilometara ukupno.
Na stranu navedene grafike, nitko ne zna točno s koliko zemljišta PKB raspolaže jer su neki dijelovi zemljišta još pod društvenom svojinom, a neki su dio zadružne svojine. Međutim, jedno je sigurno. Radi se o ogromnom teritoriju nadomak Beograda, Beograd se širi, a dobar dio tog poljoprivrednog zemljišta naslanja se na gradsko građevinsko zemljište, dok se gradski prostorni planovi kroje po mjeri investitora. Dakle, ne treba biti vizionar da bi se zaključilo u kojem pravcu će vjerojatno ići logika budućeg kupca PKB-a.
Strani investitori i lijepe želje
Prema inicijalnim procjenama, vrijednost PKB sa svom pokretnom i nepokretnom imovina kretala se oko 300 milijuna eura. Kako to inače biva u duhu tržišne ekonomije, da bi se privuklo investitore koji će revitalizirati uvenulu srpsku ekonomiju, cijena se morala spustiti. Tako sada početna cijena za PKB iznosi 104 milijuna eura. Ona ne pokriva ni vrijednost poljoprivrednog zemljišta. Doduše, u cijenu ne ulaze stoka, svinje i koke nosilje te mehanizacija poput kombajna, traktora itd. čija će se vrijednost procjenjivati na dan zatvaranja prodaje. No, ako se spustila cijena nepokretne imovine, sigurno će se spustiti i vrijednost pokretnina, te će se tako i taj dio imovine najvjerojatnije prodati budzašto.
U medijima se spominje da je kompanija čije ime je ostalo nepoznato javnosti predala dokumentaciju za tender. Ono što je sigurno jest da se radi o stranoj kompaniji, jer su pravila natječaja postavljena tako da su domaći tajkuni poput Miodraga Kostića i Petra Matijevića a priori isključeni iz igre. Razlog tome je uvjet u natječaju koji zahtijeva da kompanija koja želi preuzeti PKB mora imati 400 milijuna eura prometa u prošloj godini što je ipak prevelik zalogaj za domaće igrače. U kuloarima se priča kako u posljednje vrijeme PKB posjećuju kineske i arapske delegacije što je i za očekivati jer su upravo oni investitori u sve strateške projekte u Srbiji, od autoputeva i energetike pa do Beograda na vodi.
Nakon određivanja uvjeta za tender, na red dolazi i već standardna priča o modelima privatizacije. Neki mediji spominjali su strateške partnere spremne investirati 600 milijuna eura u proizvodnju, neki zagovaraju javno-privatno partnerstvo. Mahom većina agrarnih stručnjaka u Srbiji zalaže se za opciju da PKB ostane u državnim rukama jer se radi o kompaniji koja bi uz dobro upravljanje mogla biti vrlo profitabilna, ako se uzmu u obzir njegove strateške prednosti poput proizvodnih kapaciteta i blizine beogradskog tržišta od skoro 2 milijuna ljudi. Jedni predlažu da se PKB posebnom odlukom proglasi dobrim od nacionalnog značaja dok drugi predlažu da PKB postane ogledno dobro, odnosno, edukacijski kampus za studente poljoprivrede koji bi tu stjecali dragocjeno iskustvo. No to su sve lijepe želje koje ne korespondiraju s aktualnom realnošću u Srbiji. Aktualna realnost je da vlastodršci ne mare za sud stručnjaka.
Izgubljeno u privatizaciji
U PKB-u su trenutno zaposlena 1.704 radnika. Oni, već dobro upoznati s privatizacijskim scenarijima, strahuju za svoja radna mjesta. Smanjenje proizvodnje i otpuštanje radnika standardni su efekti privatizacije. Radnici se boje da će privatizacija PKB-a biti nalikovati onoj PIK Bečeja, još jednog velikog poljoprivrednog kombinata, a kojega je kupio tajkun Miodrag Kostić. Rezultat te privatizacije je pad broja zaposlenih sa 1.400 na 600. U jednom trenutku čak niti nije bilo zaposlenih osoba. Bilo je to krajem 2015. godine nakon Kostićeve kupovine PIK-a, da bi se nakon toga ipak zaposlilo 600 “odabranih” ljudi.
Osim PIK Bečeja, postoji još cijelo more propalih privatizacijskih scenarija u agraru. Agrarni analitičar Branislav Gulan, referirajući se na slučaj PKB kao posljednjeg giganta koji se mora “likvidirati”, sumira da je rezultat privatizacije srpskog agrara oko 100.000 izgubljenih radnih mjesta dok je proizvodnja pala za 30 do 40 posto. Pritom je poništen svaki treći kupoprodajni ugovor zbog financijskih i legislativnih malverzacija. Na temelju navedenih brojki i dosadašnje privatizacijske prakse kod nas, teško da PKB može biti uspješna privatizacijska priča sa sretnim završetkom. Da sve ipak ne bi bilo crno, državni savjetnik u Ministarstvu privrede, Dragan Stevanović, eufemistično je naglasio kako će novi vlasnik PKB-a biti u obvezi da svim radnicima ponudi da ostanu u kompaniji, ali nije spomenuo kakvi radni ugovori i uvjeti će biti ponuđeni radnicima, odnosno, hoće li ih čekati još jedna Goša, Geox ili Jura.
Predsjednik Samostalnog Sindikata PKB Milisav Đorđević smatra kako će jedan od uslova u tenderu vjerojatno biti da se novi vlasnik obaveže da će istu djelatnost obavljati naredne tri godine ne otpuštajući pritom radnike. Pregovaračka moć Samostalnog Sindikata nije dovoljno jaka da bi mogao postavljati uvjete bilo državi prilikom formiranja tendera, bilo novom vlasniku kad preuzme PKB. Utoliko je teško zamisliti da će svih 1.700 radnika ostati zaposleno u scenariju privatizacije. Slučaj Tenisa i pompozne brojke o investicijama u srpski agrar i otvaranju radnih mjesta dovoljno svjedoče u prilog tome da između najava i obećanja te realnosti s druge strane, stoji ogromna praznina. Kao i u svakom dosadašnjem procesu privatizacije, najdeblji kraj izvući će radnici.
Čuvarkuća
Vjerojatno jedini način da PKB nastavi poslovati u postojećim kapacitetima i trenutačnom radnom snagom bi bio preustroj PKB-a u radničku kooperativu kroz pružanje mogućnosti davanja akcija radnicima omogućivši im učešće u kontroli i organizaciji proizvodnje i poslovanja. Ako izuzmemo profitno orijentirane motive potencijalnih novih vlasnika PKB-a koji vrlo vjerojatno nisu toliko povezani sa proizvodnjom, jedini koji zaista imaju interes da se proizvodnja u PKB-u nastavi s dosadašnjim kapacitetima i proizvodnim spektrom su radnici PKB-a. Npr. na razini EU-a, trend radničkog udruživanja preko kooperativa sve više raste te gotovo da nema djelatnosti koje one ne obuhvaćaju. Prema podacima Cogecae, krovne organizacije koja okuplja agro-kooperative na razini EU-a, trend razvoja agro-kooperativa sukcesivno raste. Oko 22.000 agro-kooperativa u EU zapošljava oko 600.000 ljudi s godišnjim prometom od 350 milijardi eura i spektrom aktivnosti od proizvodnje hrane pa do marketinga u poljoprivredno-prehrambeno industriji.
Tokom ovog ljeta, nakon završetka trogodišnje suradnje s MMF-om, Srbija je potpisala novi sporazum o suradnji s MMF-om, ironično nazvan “Čuvarkuća”. Riječ je o svojevrsnom presedanu. Naime, aranžman nije financijske prirode, već savjetodavne. Postavlja se pitanje šta zapravo stoji iza toga aranžmana? Krije li se iza njega još privatizacija, onoga što je ostalo, poput RTB Bora, dva rudnika ugljena u Resavici, Petrohemije Pančevo i još nekih državnih poduzeća?
Ustaljena argumentacija za svaku privatizaciju bilo kojeg sektora u osiromašenim državama poput Srbije, osim privlačenja potrebnog kapitala, jest da je država loš upravitelj te da privatni kapital bolje i efikasnije upravlja s kompanijom u skladu s potrebama tržišta. U slučaju PKB-a i mnogih drugih poljoprivrednih kombinata u Srbiji koji su nekoć uspješno poslovali, zapošljavali tisuće ljudi i hranili lokalne sredine, država i sve njene institucije u današnjoj strukturi doista i jesu bili loši upravitelji. Svi ešaloni vlasti koji su prodefilirali političkom scenom otvorili su prostor za vulgarnu i pljačkašku privatizaciju od 90-ih do danas. Promijenila se tek nacionalnost vlasnika.