Aktiviranje članka 7 iz Ugovora o Europskoj uniji protiv Mađarske, kojim se uređuje postupak protiv zemlje članice u slučaju kršenja vladavine prava i vrijednosti EU-a, puno je više od realizacije prijetnje kakvu su već u prošlosti zaprimile Austrija i Francuska a koja je nedavno prvi put ispunjena u slučaju Poljske. U Mađarskom slučaju radi se o drugom pokušaju prijetnje aktiviranjem članka 7 . Prvi se put o tome govorilo 2015. godine zbog odnosa prema migrantima. No, budući da isti članak nije aktiviran 2009. godine protiv Francuske kada je izbacila veliki broj Roma, odnos prema manjinama teško bi bilo u sustavu presedana pravdati kao dovoljno veliko kršenje vrijednosti Europske unije. U francuskom slučaju od prije gotovo 10 godina, umjesto aktiviranja članka, prešlo se na prijetnje diplomatskom izolacijom. Ona se dakako nije dogodila, kao što nije niti aktiviran članak, no Romi su ipak izbačeni iz države.
Članak nije aktiviran ni u dobro dokumentiranom slučaju Austrije i dolaska radikalne desnice Jörga Haidera na vlast 2000. godine. Ipak, upravo je ta zemlja bila najglasniji zagovornik aktivacije članka 7 u slučaju Mađarske.
Premda je kršenja temeljnih vrijednosti Europske unije – što je osnova za aktivaciju članka 7. – bilo i ranije u povijesti Unije, kao npr. u slučaju radikalne desnice Sjeverne Italije koja se zalaže za autonomiju dijela zemlje, članak je prvi put aktiviran u slučaju Poljske prije manje od godinu dana uz objašnjenje dokidanja vladavine prava, odnosno ustavnim promjenama koje su omogućile politička, a ne neovisna imenovanja vrhovnih sudaca. Time je, smatra se, narušena primarna vrijednost EU – vladavina prava i trodioba vlasti.
Slične i opravdane optužbe stavljene su na teret mađarskom premijeru Victoru Orbanu, i dodatno pojačane narušavanjem ljudskih prava i gušenjem slobode medija, zatim narušavanjem akademskih sloboda, sloboda vjeroispovijesti te ugrožavanje privatnosti građana. Drugim riječima, u slučaju Mađarske ispunjeni su svi preduvjeti za aktiviranje članka 7.
Prevencija vs. sankcija
Postoji razlika između aktivacije preventivnih mjera i sankcija. Preventivne mjere nastupaju kao posljedica “očitog rizika od ozbiljnog kršenja temeljnih vrijednosti EU”, dok se sankcije aktiviraju “teškim i trajnim kršenjem vrijednosti EU”. Preventivne mjere pokreću Komisija, parlament ili 1/3 članica u Vijeću Europske unije. Sankcije pak pokreću Komisija ili 1/3 članica Vijeća. No, sankcije se aktiviraju tek nakon potvrde u parlamentu 2/3 većinom, što se upravo u srijedu dogodilo u slučaju Mađarske. No, konačne odluke u slučaju preventivnih mjera donosi Vijeće sa suglasnošću 4/5 članica u Vijeću, dok se sankcije pokreću jednoglasnom odlukom Vijeća.
Moguće sankcije nisu jasno naznačene u ugovorima, ali mogu uključiti privremenu zabranu glasovanja u Vijeću i Europskom vijeću. Ovo je prvi put da je inicijator aktivacije članka 7. bio Europski parlament. U poljskom slučaju proces je inicirala Komisija. Formalni mehanizmi izbacivanja Mađarske iz EU ne postoje. Ona i dalje zadržava većinu prava koje imaju druge zemlje Unije, osim glasanja.
I Rumunjska je izrazila zabrinutost zbog aktivacije članka 7 protiv Mađarske budući da se o upotrebi ovog mehanizma protiv te zemlje razmišljalo 2012. u toku političke borbe između bivšeg predsjednika Traiana Băsescua i bivšeg premijera Victora Ponte.
Aktivacija ovog članka izazvala je određeni raskol u Europskoj pučkoj stranci kojoj pripadaju brojne konzervativne europske stranke poput npr. hrvatskog HDZ-a ali i Orbanove stranke Fidesz. Od ukupno 693 zastupnika Europskog parlamenta, izvješće je podržalo njih 448, dok je 197 bilo protiv, a 48 suzdržano, što znači da su zeleno svijetlo izvješću koje je mađarski premijer Viktor Orban odlučno odbacio kao “pristrano, ucjenjivačko i uvredljivo” za mađarski narod, dali i zastupnici iz Europske pučke stranke (EPP) pod palicom Manfreda Webera koji je netom objavio kandidaturu za nositelja liste EPP-a na idućim izborima (u maju 2019.).
Ignoriranje dubinskih problema
Činjenica da je nikad do sad aktiviran članak u manje od godinu dana aktiviran dva puta, svjedoči nam o dubinskim problemima Europske unije. Ovaj primjer tek je jedan među brojnim sukobima između istočnog i zapadnog bloka unutar EU. Dok zapad optužuje istok za nepoštivanje pravila, istok kontinuirano protestira zbog činjenice da europska politika nanosi izravnu materijalnu štetu upravo tim istim zemljama. Pogotovo se to posljednjih godina očituje u energetskom sektoru, što je započelo implementacijom Zimskog paketa, nastavilo se sporovima oko opskrbe plinom i tranzicijskim porezima, te zatvaranjem šengenskih granica i tretmanom izbjeglica. Očitovalo se i u problemima vezanima uz različitu kvalitetu hrane na istoku i zapadu EU, dok je kulminiralo u ekologiji i pokušajem nametanja gašenja elektrana na ugljen u Poljskoj o čemu ovisi bogata industrija te zemlje. Činjenica je da prijelaz na zelenu industriju u Poljskoj nije tako jeftin kao u Njemačkoj kao što je činjenica i da prijelaz EU zemalja na zelene industrije primarno koristi Njemačkoj odakle dolazi gotovo sva teška mašinerija kao i kapital posredstvom vlasništva banaka.
Krizi EU svjedoči i ovogodišnji govor predsjednika Europske komisije Jeana-Claudea Junckera o stanju nacije u kojem osim dobrih želja gotovo da nije bilo točaka i vrijednosti oko kojih bi se u praksi i njihovoj implementaciji složila cijela Unija. Dok nema naznake promjene europske strategije ignoriranja suštinskih problema Unije možemo očekivati daljnje međusobno udaljavanje zemalja članica.