Na beogradskoj Paradi ponosa održanoj jučer okupio se dosad najveći broj ljudi, javljaju mediji. Procjenjuje se da je više od tisuću sudionika marširalo za prava LGBT osoba, pri čemu je broj sudionika, kako se navodi, prvi puta premašio broj policajaca koji su trebali održavati red. No za prisutnost policije jedva da je bilo ikakve potrebe. Osim jedne omanje molitvene skupine vjerskih fundamentalista, nije bilo napada na paradu. To je zapravo i ključna promjena u odnosu na neka ranija razdoblja. Posjetimo, prva parada ponosa u Srbiji trebala se održati 2001. godine, ali je napadnuta i razbijena. Tada je više desetina sudionika ozlijeđeno dok je policija, prema mišljenju mnogih svjedoka, mirno promatrala ili suflirala napadačima.
To krvavo iskustvo na osam je godina odgodilo ponovne ozbiljnije pokušaje održavanje parada, koje su se u međuvremenu odvijale u susjednim zemljama. No i održavanje prve sljedeće parade 2009. godine u osnovi je spriječila država, pozivajući se na opasnost od grupa koje tobože ne može kontrolirati. Parada naredne godine prošla je uz nove napade na sudionike, koji su poslužili policiji da sve do 2014. zabrani LGBT javna okupljanja. No posljednjih nekoliko godina, u Srbiji se redovito održava po nekoliko parada i drugih LGBT skupova, praktički bez incidenata. Time se i u Srbiji potvrdio poučak iz drugih zemalja da normalizaciju prisustva rodnih i seksualnih manjina može osigurati samo njihova upornost i hrabrost da izlaze na ulice.
No miran protok parade naravno ne znači da su riješeni svi problemi. Dapače, kako su istaknuli sudionici i organizatori ovogodišnje parade, neki od ključnih problema ostaju pitanja standardne diskriminacije i nasilja koje se ne kažnjava. Za to nisu odgovorne samo neidentificirane grupe. Iako je diskriminacija zakonski zabranjena, LGBT parovi još uvijek ne ostvaruju prava kao drugi. To dosad nije promijenila ni činjenica da je premijerka otvorena lezbijka, ni redovita prisutnost političara na paradama.