U slučaju kodnog naziva Štandovi, pri Županijskom sudu u Zagrebu, u septembru je gotovo tri godine od podizanja optužnice, počelo suđenje gradonačelniku Milanu Bandiću, pročelniku zagrebačkog Ureda za obrazovanje, kulturu i sport Ivici Lovriću te voditeljici podružnice Tržnica Zagrebačkog holdinga Zdenki Palac. Njih se tereti da 2014. godine pogodovali građanskoj inicijativi U ime obitelji, odnosno da su nezakonito koristili svoje ovlasti što je za posljedicu imalo financijsku korist udruge U ime obitelji.
Točnije, oni su optuženi za pribavljanje protupravne financijske koristi udruzi UIO Željke Markić u iznosu od 308 tisuća kuna. Radi se o sredstvima potrošenima na “iznajmljivanje” štandova za prikupljanje potpisa za raspisivanje referenduma o preferencijalnom glasanju (“Birajmo zastupnike imenom i prezimenom”), zatim za tiskanje propagandnih materijala poput letaka i plakata te za radijske spotove. Na suđenju će biti ispitano preko 40 svjedoka.
Legalnost tajnih snimki
U tajno zabilježenim snimkama telefonskog praćenja gradonačelnika, a koje su preslušane na prvom ročištu, vidi se, osim prljavog rječnika gradonačelnika Bandića, da je on sumnjao u to da ga se prati, stoga su neki poslovi dogovarani putem telefona njegova šofera. No, iz toga se vidi i da je gradonačelnik, premda je na sudu izjavio da se osjeća nevinim, bio svjestan zloupotrebe svojih ovlasti. USKOK raspolaže s čak 70 sličnih, tajno snimljenih razgovora između optuženika Bandića, Lovrića, Palac te Željke Markić, predsjednice udruge U ime obitelji.
Premda Vrhovni sud često brljavi s prihvaćanjem tajnih snimki, u ovom slučaju, suprotno tvrdnjama gradonačelnikove odvjetnice, utvrđeno je da su snimke legalne, pribavljene po nalogu istražnog sudca. Naime, Županijski je sud ranije bio ustvrdio da tome nije tako, pristajući uz tvrdnje Bandićeve odvjetnice, stoga je slučaj završio na Vrhovnom sudu. Problem s tajnim snimkama na hrvatskim sudovima poznat je i po primjeru vukovarskog SDP-ovog gradonačelnika Željka Sabe kada kojeg je HDZ-ova zastupnica snimila dok joj je nudio mito s ciljem osiguranja svoje vlasti. U tom je slučaju, premda je snimka nastala bez naloga istražnog suca, te uz znanje samo jedne od dviju snimanih osoba, Vrhovni sud prihvatio snimke presudivši u korist javnog interesa. Javni interes na hrvatskim je sudovima ekvivalent američkom pravu Prvog amandmana, te premda apstraktna društvena vrijednost, na sudovima se u pravilu uvažava kao relevantan argument. Ovo je razlog zbog kojeg suđenje Bandiću u slučaju Štandovi počinje tek sada, nepune tri godine od podizanja optužnice.
Kako se financira UIO?
No, kako primjećuje Indexov Gordan Duhaček, suđenje Bandiću otkrilo je nešto o financiranju akcija Željke Markić. Naime, infrastruktura potrebna za referendum iz 2014. o preferencijalnom glasanju zapravo uopće nije plaćena. Tako su ili Grad Zagreb ili UIO ostali dužni tiskari za plakate i letke 142.000 kuna. Na suđenju trojcu pokazalo se da je vlasnik tiskare Grafika Markulin d.o.o. Vinko Markulin prvo bio podigao tužbu protiv udruge UIO kojoj je ispostavio fakture kao prvim naručiteljima posla, da bi potom od nje odustao (jer mu je odvjetnik tako savjetovao, kazavši kako se radi o udruzi koja nema novaca), te na suđenju tvrdio da on ionako radi s crkvom, pa je ovo pak sponzorirao. Međutim, UIO nije crkvena udruga, premda se o njihovoj povezanosti u javnosti kontinuirano govori sumnjajući se na Crkvu kao jednog od glavnih financijera ove konzervativne udruge.
Nadalje, sredstva nikad nije vidjela ni firma Public Image koja je u međuvremenu bankrotirala (2016.) u vlasništvu dizajnera Borisa Maleševića poznatog po suradnji s političarima. Njima je UIO ostala dužna 20.000 kn. Faktura je također glasila na njih, a ne na grad Zagreb od kojeg je Markić očekivala da pokrije ove troškove. UIO ostala je dužna i Radiju Anteni, Narodnom radiju te Radiju Enter. O tome je izjavu USKOK-u dala, kako piše Index, šefica marketinga za te radijske stanice Sanja Vernić. Štoviše, UIO je pokušala plaćanje izbjeći prilično inovativno, ali ne baš i etički, što je izrazito sporno za udrugu koja se postavlja kao moralna vertikala cijeloj državi. Naime, iz UIO su radijima vratili račun kazavši, svjedočila je Vernić, kako nisu očekivali da će se spotovi zaista emitirati. Ovaj argument je zaista skandalozan u svojoj drskosti. Međutim, na samom suđenju, Vernić je svjedočila kako se ne sjeća tog detalja.
Ovaj je slučaj još jedna potvrda dvostrukih kriterija koji okružuju udrugu UIO i njezinu predsjednicu. Počevši s činjenicom da Željka Markić, žena koja živi od prodaje kontracepcijskih pilula, organizira razne proteste (Hod za život) protiv prava na slobodu izbora u slučaju neželjenih trudnoća, pa do toga da očito nema problema sa sklapanjem spornih dealova iza zatvorenih vrata s osobama od kojih može izvući materijalnu korist. Međutim, pitanje je stoga, zašto je ona u ovom slučaju tek svjedok, a ne jedan od optuženih. Možda zbog toga što je neplaćanje naručenih poslova učestala poduzetnička praksa u Hrvatskoj koja ne povlači sa sobom provedbu pravne odgovornosti?
S druge strane, motivacija Milana Bandića za sudjelovanje u ovome referendumu savršeno je jasna: pritisnut optužnicama koje se samo gomilaju, od budućeg zatvora ga može spasiti saborski imunitet. Stoga je za nekoga sa izrazito slabom nacionalnom bazom bitno da se glasa preferencijalno. Taj pokušaj referenduma nije uspio, Željka Markić nije ušla u Sabor, no stranka Milana Bandića jeste, i ta stranka danas pomaže HDZ-ovu premijeru Andreju Plenkoviću održati tanku većinu. Usprkos svoj njenoj mudrosti, čini se da je Milan Bandić ovdje preveo Željku Markić žednu preko vode, on je dobio što je htio, usprkos ovom suđenju, a njoj su ostali dugovi, ali nije dobila saborski mandat. Štoviše, posljednji redovni parlamentarni izbori pokazali su da ona čini se, za razliku od zagrebačkog gradonačelnika nema nikakvu podršku u državi. Svakako nema 5 posto potrebnih za ulazak u Sabor.