Koalicija craft pivara i revnih agenata bolje rokerske prošlosti ujedinila se prošlog tjedna protiv jednog zagrebačkog pivsko-glazbenog festivala. I dok svoj otpor zasnivaju na razlici između tobože kvalitetne i nekvalitetne glazbe, teško je u njihovoj reakciji ne prepoznati najobičniji prezir prema masama.
Političko bablje ljeto u Hrvatskoj rijetko je kad krenulo ovakvom žestinom. Uz raspadajuću glavnu oporbenu stranku i nove epizode kokošarskih prepucavanja među njezinim uglednicima, višemjesečnu agoniju propadanja dva brodogradilišta i najavljeni skorašnji desni udar na aktaulnu vladu u vidu vukovarskih prosvjeda, naoko mali kulturnjački okršaj oko kvalitete muzike teško da je mogao u mainstream medijima dobiti više pažnje.
Međutim, tvitosfera se užarila nakon što je mala craft pivovara 18.9. na svom službenom Twitter profilu javnosti obznanila sljedeće: “Pitalo nas je već par puta da li ćemo se točiti na Rujanfestu – odgovor je NE. Smatramo da craftu tamo nije mjesto i da treba podržavati autorske kvalitetne underground bendove, a ne tribjutove i Buliće”. Uslijedila je potom lavina oduševljenih komentara obožavateljâ ove pivovare, među kojima izdvajamo sud gotovo epskih pretenzija: “@NovaRunda strikes again. Jos jednom je naglas pokazala da je craft pivarstvo vise od kulture stvaranja i ispijanja dobre pive,craft je pokret,ideja,ideal”. S obzirom da Nova runda ni među svojim utemeljujućim dokumentima, u praksi ili izjavama u javnosti nije odmakla od udžbeničkog kapitalističkog ideala – uspjeha na tržištu plasmanom svog proizvoda – preostaje nam te ideale potražiti u drugom sektoru, tamo gdje stasaju pokreti, ideje, ideali, naime, u kulturi.
Mjerenje zagađenja
Da bi razmjeri i konotacije ovog kulturkampfa bili nešto jasniji, valja se vratiti desetak godina unatrag. Tada Grad Zagreb, po uzoru na Oktoberfest, pokreće festival piva pod ingenioznim imenom Rujanfest, koji se odvija na jednoj od najatraktivnijih gradskih lokacija: jezeru Bundek. Festival popularnim cijenama i još popularnijim izvođačima privlači velik broj publike pa nemalo iznenađenje izaziva odluka gradonačelnika Bandića 2012. godine da festival premjesti na prostor velikog trgovačkog centra na zapadnom obodu grada, pustopoljini pristojno udaljenoj od bilo kakve urbane strukture.
Kuloarske priče, od službenih instanci nikad potvrđene, kazuju kako je gradonačelnik festival izbacio iz grada uz napomenu kako “cajkama nema mjesta u Zagrebu”. Budući da centar Zagreba barem 15 godina obiluje legalnim i uglednim klubovima s takvim poetičkim opredjeljenjem, može se pretpostaviti da je odluci o izmještanju kumovao još pokoji razlog. No kulturnu dimenziju tog skandalčića revitalizirali su ovih dana iskazi diljem internetskih platformi, ali i visokotiražnih medija, uglavnom naričući nad povratkom “nekvalitete, raznih bulića i tribjuta” u gradske predjele.
Kolumnist Jutarnjeg lista i revni agent bolje rokerske prošlosti, Aleksandar Dragaš, odvažno je ovogodišnji line-up ocrtao sudbinskim riječima “Rujanfest je (…) festival (piva) s izborom glazbe koju bi najprimjerenije bilo nazvati zvučnim zagađenjem. Najveće zvijezde su mu ove jeseni Halid Bešlić, Haris Džinović, Maja Šuput, Mate Bulić, Željko Samardžić…”. Pridodao je da “dozu pristojnosti nadaju tek Petar Grašo, Tony Cetinski i donekle Željko Bebek”. Nije naveo kojom je to eko-muzikološkom ekspertizom utvrdio stupanj pristojnosti, odnosno nepristojnosti nabrojanih, te kako je izmjerio zagađenje. No tim se proizvoljnim lupetanjem i samozadovoljnom pozom svrstao uz bok velikanima. Od kraja 18. st., tj. od samih početaka uspostave kulture kao odvojene, autonomne sfere ljudskog djelovanja, prezir prema popularnim formatima kao nižim, bezvrijednim oblicima ključan je element samorazumijevanja visoke kulture.
Selektivna masovnost
Naoko ironično može djelovati činjenica da je upravo Dragaš, kao član Stručnog vijeća za rock glazbu pri Ministarstvu kulture, prije dvije godine prosvjedovao protiv smanjivanja javnih sredstava visokoprofitabilnim rock festivalima, posebno INmusicu, zazivajući pritom bolje prakse raznih zemalja i temeljeći svoj sud na činjenici da taj veliki festival “ima ogroman značaj za ovdašnju kulturu (…) jer privlači mnogo ljudi”. Dakle, kad je riječ o vlastitim afinitetima onda je masovnost argument u prilog potrebi za javnom potporom. Kad, pak, ljudi masovno hrle ka “zagađenju” poznatom i kao Rujanfest, onda se naš ekspert za rock&roll “nada da ga s tako koncipiranim ‘glazbenim programom’ Grad Zagreb ne sponzorira. Ni novcem poreznih obveznika, ni besplatno ustupljenim Bundekom”.
Dragaš pritom elegantno zaboravlja da je do prije tridesetak godina iz vizure kulturnog establishmenta i rokenrol bio u istoj prezrenoj poziciji u kojoj su danas cajke. Diskreditirali su ga na temelju istih paušalnih procjena o nekvaliteti, zagađivanju, i srozavanju kulture kakvu znamo. Kao ni tada, ni danas se arbitri visoke kulture ne udostoje pružiti pojašnjenja, a kamo li stručne ekspertize, zbog čega bi neki široko popularan sadržaj unaprijed bio prokazan kao manje vrijedan. To se, naime, “podrazumijeva”. S obzirom na posvemašnju arbitrarnost takvih sudova, nije pretjerano odvažno pretpostaviti da se razlozi za takvu rezolutnost ne nalaze u domeni estetskih kriterija, nego negdje drugdje – naprimjer u principijelnom preziru koji društvena elita gaji prema svemu što ima široku recepciju.
Refleks kulturnih elita
U nedavno prevedenoj studiji “Šegrtov čarobnjak” izraelski povjesničar Ishay Landa minuciozno izlaže moduse omalovažavanja i nipodaštavanja koje su društvene elite kroz povijest gajile i razvijale prema svakom obliku demokratizacije i emancipacije društvenih masa. Takav su stav, izvorno izrastao u okvirima buržoaskog liberalizma, do krajnjih materijalnih konzekvenci u 20. stoljeću doveli fašisti, radikalnim protivljenjem demokraciji i njezinim suzbijanjem te glorificiranjem vođa koji kroje historiju. Unatoč političkom porazu takvih koncepcija nakon Drugoga svjetskog rata, sentiment zazora pred masama i njihovim ukusom nije nestao; pripitomio se i nastavio svoj život u kulturnom polju, u jasnoj opoziciji između visoke, vrijedne kulture i popularne te bezvrijedne.
Aktualna medijska gungula oko pivskog festivala i nedoličnog sastava izvođačâ, koji svoje “ideje i ideale” artikulira zagovaranjem “kvalitetne” kulturne ponude i odbacivanjem “nekvalitetne”, dvostruko je znakovita. S jedne strane, riječ je o provincijalnoj manifestaciji ishodišne dinamike kulturnog polja – arbitrarnog zacrtanja rovova s ciljem jasne raspodjele društvene pa onda i financijske moći. S druge, važnije strane, svjedočimo školskom primjeru odslikavanja sveprisutne strepnje od populizma koja prožima zapadni politički mainstream. Kao i u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, kulturne elite daju sve od sebe da masama pokažu gdje im je mjesto – uz zagađivače i loše, industrijsko pivo.