Stanovnike Leskovca posljednjih je dana uznemirila informacija da bi iz grada mogla otići kompanija Yura. Riječ je o značajnom poslodavcu na jugu Srbije, jednom od najsiromašnijih dijelova zemlje. Njegovo napuštanje grada značilo bi gubitak nekoliko stotina radnih mjesta koja, prema mišljenju koje su mnogi građani iznijeli medijima, barem osiguravaju egzistenciju i ublažavaju kronično siromaštvo. Daleko od toga da je Yura dobar poslodavac. Ova južnokorejska kompanija koja se bavi proizvodnjom električnih kablova u Srbiju je došla 2010. godine kada je preuzela raniji Zastavin pogon u Rači te kasnije podigla nekoliko montažnih pogona u Leskovcu i Nišu. No pažnju javnosti najviše je privlačila svojim krajnje nehumanim odnosom prema radnicima.
Prema brojnim svjedočanstvima bivših radnika, Yura spada među one “investitore” u Srbiji koji svojim radnicima ne dozvoljavaju da idu na WC, već ih tjera da nose pelene kako ne bi obavljanjem fizioloških potreba oštetili firmu. Također, radnici su u pravilu zaposleni na kratkoročne ugovore koji se nikada ne produžuju radnicama i radnicima koji naprave tešku grešku pa prigovore na ponižavajući tretman, izostanu koji dan s posla zbog bolesti ili – na primjer – ostanu trudne. Kompanija nije sramežljiva, pa redovito izjavljuje kako joj ne trebaju radnici koji misle biti bolesni ili imati djecu. Naposljetku, Yura se ponaša prema pravilima svoje matične zemlje notorne po brutalnoj represiji sindikalnog organiziranja, ali istodobno isplaćuje mizerne plaće koje su prihvatljive na jugu Srbije, ali malo gdje drugdje.
Zdrpi i zbriši
Unatoč brojnim kritikama, predstavnici vlasti više su puta hrabro stali u obranu Yure. To možda ima neke veze s činjenicom da je država zapravo najveći investitor u ovom Yurinom projektu. Naime, obilne državne subvencije godinama su višestruko premašivale ukupan iznos koji je Yura isplaćivala radnicima. Drugim riječima, Yura nije profitirala samo od potplaćenog i predugog rada svojih radnika i viška vrijednosti koju su oni proizveli, već je i od države dobivala sredstva koja su višestruko premašivala troškove rada. Pomalo iznenađuje da, unatoč svemu tome, Yura razmišlja o odlasku. No stvari su malo jasnije ako znamo da upravo istječe predviđeni period u kojem se Yura u zamjenu za subvencije obavezala otvarati radna mjesta.
Iako to kompanija zasad demantira, otkazivanja ugovora radnicima jasno sugeriraju kako u glasinama o preseljenju u Albaniju ima neke istine. Izgleda da Yura manje cilja na otvaranje radnih mjesta, pa makar i ovako mizernih, a više na izdašne državne subvencije koje joj dodjeljuju naivne vlade. Naposljetku, nekoliko godina prije preseljenja u Srbiju, Yura je istu stvar izvela u Slovačkoj. A nikome od genijalnih lidera istočnoeuropskih zemalja još uvijek nije palo na pamet da prestanu preko leđa vlastitih građana toviti investitorske skakavce.