Za neoosmanske krugove u Turskoj, Albanija je samo još jedna od zemalja na kojoj mogu testirati svoj utjecaj. No i albanski političari vole povremeno računati na ovo savezništvo, na užas onih koji još uvijek misle da je za sve albanske probleme krivo osmansko nasljeđe.
Liberali često vole fantazirati da Osmansko Carstvo na Balkanu zapravo nikad nije prestalo postojati. Jedna od omiljenih floskula vodećih intelektualaca u Albaniji jest da su neadekvatnosti kapitalizma i liberalne demokracije u Albaniji posljedica osmanske kulturne baštine, tj. njezine navodne zaostalosti. Ipak, suvremeni odnosi Albanije i Turske mnogo su složeniji, iako zajednička povijest pripadanja istom carstvu i dalje igra određenu ulogu.
Albanija je svoju nezavisnost izborila od raspadajućeg Osmanskog Carstva 1912. godine, usred Balkanskog rata u kojem su njezini susjedi, Srbija, Crna Gora i Grčka, željeli “svoj” dio albanske zemlje. Od tada, ponekad zbog hirova geopolitike, a ponekad zbog poslovnih interesa ili zajedničke kulturne baštine, Albanija i Turska su razvile bliske odnose. Čak i za vrijeme hladnog rata, kada je Turska bila odani član NATO-a, a albanski socijalistički režim smatrao NATO neprijateljskom silom, razvili su se neki gospodarski i naročito kulturni odnosi.
Od 1992. nadalje odnosi Albanije i Turske postaju sve bliži i bliži. Otkad je socijalizam pao, dijelovi albanske nove političke birokracije gledaju na Tursku ne samo kao na zaštitnika na putu integracije u NATO, već i kao mogućeg saveznika u sporovima s ostalim regionalnim silama poput Grčke ili, u novije vrijeme, Europske unije.
Dolazak investitora
Turski kapital je među prvima istaknuo interes prema postsocijalističkoj Albaniji. Već je početkom tranzicije počeo uvoz velike količine jeftinih turskih proizvoda, osobito posuđa za kućanstvo, odjeće i prehrambenih proizvoda. Iako su bili slabije kvalitete u usporedbi sa zapadnim proizvodima, njihova prednost bile su niže i pristupačnije cijene. Devedesetih godina prisutnost turskog kapitala bila je ipak vrlo mala, a Albanija se smatrala prije svega tržištem gotovih proizvoda.
U svakom slučaju, stvari su se promijenile u dvijetisućitima. Turski kapital je jačao i pokušavao pronaći prodajna mjesta na Balkanu. S druge strane, slaba albanska buržoazija bila je zadovoljna davanjem prostora stranim investicijama i zadržavanjem poluovisne uloge. U Albaniji je turski kapital počeo strujati u svim mogućim smjerovima. Ulagali su u banke (BKT), u telekomunikacije (Eagle Mobile i Albtelecom), u rudnike, proizvodnju čelika, hidroelektrane, cestogradnju (autoput za Kosovo radio je američko-turski konzorcij), bolnice, škole itd. Turski kapital ulaže u drugu zračnu luku Albanije u Vlori, a novoosnovana Air Albania najvećim je dijelom u vlasništvu Turkish Airlinesa.
Posljednjih godina Turska je postala trećeplasirana zemlja ulagač i trgovinski partner Albanije, odmah iza Italije i Grčke, čiji je gospodarski utjecaj u Albaniji stariji i dublji. Prema veleposlaniku Turske, u Albaniji je uloženo oko 3 milijarde eura od strane otprilike 400 turskih firmi u kojima radi 15.000 ljudi.
Karakteristična za turska ulaganja bila je i selidba dijela turske radne snage iz Turske u Albaniju. Ne radi se samo o inženjerima cestogradnje i rudarstva već i običnim radnicima koji dolaze u Albaniju. Postoje izvještaji o tome da tvrtke pokušavaju etnički podijeliti radnike, tako da više plaćaju turske radnike i nude im bolje radne uvjete.
Igranje na kartu “druge sile”
Kao što je Winston Churchill jednom rekao, “Balkan proizvodi više povijesti nego što je može probaviti”. Politički govoreći, interesi velikih sila uvijek su se presijecali s interesima regionalnih političkih vladajućih klasa, podijelivši narode i potičući neprijateljstava i saveze. U trenutnoj političkoj konjunkturi Albanija i Turska su se s vremena na vrijeme našle na istoj geopolitičkoj strani. Primjerice, nakon 1992. godine Turska je dala vojnu pomoć, osobito u obuci albanskih časnika na njihovim akademijama. Također je bila i jedna od najvećih pristaša albanskog pridruživanja NATO-u 2009. godine.
U devedesetima i početkom dvadesetog stoljeća dio albanske političke birokracije pozitivno je promatrao približavanje Turskoj kao protutežu utjecaju susjedne Grčke. U svakom slučaju, uspon turske buržoazije i neoosmanske ideologije od dolaska na vlast Recepa Tayyipa Erdoğana doprinijelo je preobrazbi tih odnosa. Koncept “strateške dubine” bivšeg turskog premijera Ahmeta Davutoğlua bio je orijentiran ka produbljivanju utjecaja Turske, posebno u zemljama koje imaju značajnu ili većinsku muslimansku populaciju, kao što su Bosna i Hercegovina, Albanija, Kosovo i Makedonija. Koristeći zajedničku kulturnu baštinu i religiju koja dolazi iz Osmanskog Carstva, novi turski politički poredak nastojao je kombinirati politički i kulturni utjecaj s interesima turske buržoazije, osobito u tim zemljama gdje je domaća buržoazija relativno slaba.
S druge strane, posljednjih godina albanski premijer Edi Rama pokušava igrati na “tursku kartu” kako bi pritisnuo EU. U nekim je intervjuima izjavljivao da će Albanija biti prisiljena usmjeriti se prema drugim geopolitičkim i ekonomskim silama ako joj EU zatvori vrata, misleći naravno na Tursku.
Ideološki utjecaji
Od ranih devedesetih turske su zaklade, neke izravno povezane s turskom političkom birokracijom, otvarale medrese, škole i bolnice u Albaniji. Propast obrazovnog i zdravstvenog sustava nakon pada socijalizma potaknuo je mnogobrojne strane zaklade da nadoknade nedostatak infrastrukture u javnom sektoru. Utjecaj je posebno važan u obrazovanju. Turska srednjoškolska učilišta kao što su “Turgut Özal”, “Mehmet Akif” ili sveučilišta poput “Epoka” i “Bedr” igraju važnu ulogu ne samo u pripremanju stručnjaka već i u izgradnji “meke” vjerske kulturne hegemonije u nekim dijelovima stanovništva. Turska srednjoškolska učilišta se naročito smatraju elitnim školama koje pohađaju djeca buržoazije i političkih birokrata. Turske tvrtke u Albaniji naklonjene su zapošljavanju mladih ljudi iz ovih obrazovnih institucija.
Također, trenutna turska vlada plaća izgradnju džamije u centru Tirane, koja se smatra najvećom na Balkanu. Prema veleposlaniku Turske u Albaniji, trošak gradnje doseže 40 milijuna eura. Predsjednik Erdoğan svečano je otvorio početak radova 2015. godine.
Geopolitika ili samo kapitalizam?
U svakom slučaju, raskol unutar neoosmanskih snaga u Turskoj i čistke u tamošnjoj vladajućoj stranci osjećaju se i u Albaniji. Pogotovo nakon neuspjelog vojnog udara 2016. turski dužnosnici traže od albanske vlade zatvaranje turskih fakulteta koje smatraju dijelom suprotstavljene islamističke frakcije. Albanska je vlada, barem javno, izbjegla pritisak, izjavivši kako će koledži nastaviti s radom. Unatoč tome, 2017. godine jedan od tih fakulteta, Turgut Özal, promijenio je vlasnike, a postoje mišljenja da je smjena obavljena pod pritiskom Turske.
Navedena podjela među turskim neoosmanistima izaziva i prestrojavanje u vodstvu albanske muslimanske zajednice. Krajem devedesetih i ranih dvijetisućitih godina, klerici koji su bili pod utjecajem Turske, uspjeli su istisnuti selefije i druge radikalne vjerske skupine iz muslimanske zajednice. Danas se borba za vlast vodi između onih koji su lojalni Erdoğanu i onih koji su lojalni njegovom konkurentu Fethullahu Gülenu.
Liberalni intelektualci često tumače sve veći utjecaj Turske kroz paradigmu sukoba civilizacija. Erdoğan se smatra suvremenim sultanom koji s mačem u jednoj i Kur’anom u drugoj ruci sprječava “prirodni” put Albanije prema Europi. To je obično praćeno i prigovorom da bi, umjesto iz Turske, investicije trebale dolaziti sa Zapada. No kapital sam bira svoj put. Naravno, na njega utječu geopolitička suparništva o kojima svaka strategija otpora mora voditi računa. No ono što je eksploatirajuće u kapitalu nije njegovo tursko, grčko ili njemačko porijeklo. Već činjenica da je kapital.
S engleskog preveli Iva Ćaćić i Bartul Čović