U četvrtak je održano 73. plenarno zasjedanje Generalne skupštine Ujedinjenih naroda na kojem je među ostalima “autorski” govor održala srpska premijerka Ana Brnabić. U govoru kojeg je u cijelosti prenijelo nekoliko srpskih medija, nema zapravo ničeg spektakularnog. Osim zadovoljavanja kurtoazije na početku govora, ostatak ovog “autorskog” podviga teško je čitati bez transfera blama. Od mira kao najvažnijeg načela Europske unije (koji to nije), preko “odrasle” zemlje Srbije spremne za tapšanja sa Zapada, pa do nominalne želje za zatvaranjem Pandorine kutije zvane Kosovo, sve što je Brnabić govorila ispalo je kontradiktorno. Jedino što se moglo pročitati kao zaista autorsko u nastupu Brnabić izražavanje je feminističke solidarnosti i zadovoljstva što se na čelu UN-a nalazi žena.
Izostanak karizmatičnosti njezina nastupa, najmanji je problem. Političari ne moraju biti karizmatični da bi bili uspješni, no njezin govor nije bio niti to. Uobičajene političke probleme (klimatske promjene, mir u svijetu, terorizam, migrantska kriza) na koje se često referiraju državnici u ovakvim govorima, nastojeći biti originalna, Brnabić je zamijenila – osobnom psihologijom. Problem je znatno veći od tek uvođenja osobnih emocija u međunarodnu politiku, ona je svojim govorom kazala kako se navedeni problemi trebaju rješavati na način da svatko treba poći sam od sebe, od onoga dakle, što kao pojedinci, a ne organizirane države, trebamo činiti kako bismo učinili svijet “boljim”.
Neću reći ništa novo ni originalno ako kažem da je današnji svet – bilo da je reč o Evropi, Amerikama, Aziji, Africi, Australiji – suočen sa značajnim i sve većim izazovima: već ozbiljnim posledicama klimatskih promena; migrantskom krizom; terorizmom; rastućim populizmom; te sve većim podelama među nama u vreme kada nam je potrebno veće zajedništvo.
Svi smo to čuli u istupanjima i od više od jednog državnika tokom debate u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija.
Reći ću, međutim, ovo: nastojeći da nađemo izlaz iz ove situacije i u težnji da gradimo bolji svet za sve nas, svi treba da pođemo od nas samih, te od onog što mi sami moramo uraditi, pre svega kao pojedinci, onda kao države, pa regioni, kontinenti i na kraju kao ujedinjeni svet koji mi jesmo. Još jednom, treba da počnemo da spajamo zemlje i narode sveta, baš kao i pre nekih sedamdesetak godina.
S osobnom psihologijom ona nastavlja i dalje, pa kada je riječ o europskim integracijama, srpska premijerka jasno kaže:
Mene često pitaju – kada drugi napuštaju Evropsku uniju, kada se toliko mnogo sumnja u prospekt ujedinjene Evrope – zašto bi ulazak u Uniju bio prevashodni strateški cilj Srbije?
I često i sama sebe to pitam. A u životu, kada niste sigurni za odgovore, vraćate se na osnovne vrednosti. Izbacite iz glave sve ono što se u njoj preko dana nakupilo, zaboravite na političke zablude i manipulacije i usredsredite misli na osnovne vrednosti. Tako dolazite do odgovora.
Osnovna vrednost Evropske unije, u čemu mnogo naliči na Ujedinjene nacije je: mir. Nije to ni privreda, ni trgovina, niti pak veće tržište. To je mir. Sve te druge stvari, i mnogo, mnogo više, proizilazile su, i uvek će proizilaziti, kao efekat prelivanja mira.
Evropska unija je mirovni projekat i to uspešan.
A mi želimo i imamo potrebu da budemo deo toga – zato postoji održivi mir, te dosledno tome, stabilnost i napredak na Balkanu – tom nemirnom regionu sveta koji je nekad bio poznat kao bure baruta Evrope.”
Autokolonijalizam
Podsjetimo, Brnabić ovo govori dok se ostatak Europe brine o eskalaciji situacije između Srbije i Kosova koje je nedavno spriječilo dolazak srpskog predsjednika Aleksandra Vučića na svoj teritorij.
Štoviše, Brnabić nije psihologizirala samo sebe, kazavši da kao premijerka Srbije ne zna političke ni strateške razloge za pridruživanje Srbije EU, ona je nažalost u psihologizaciji politike to učinila i cijeloj Srbiji, dajući državi antropomorfne emotivne kategorije. Legitimiranje logike osobne psihologije u državničkom govoru svojevrsna je politička kapitulacija. Njezina poruka svim ostalim državnicima svijeta nije bila ono što je u govoru napisano, već ono što se iz njega jasno čulo, a to su nedoraslost poziciji i autokolonijalizam. Posebno se to vidjelo u sljedećim izjavama:
Kada govorimo o stvarima koje nisu lake, ali za koje je potrebno preduzeti odgovornost kako bismo gradili mir i prosperitet u regionu, na kontinentu, te konačno u svetu, ne mogu dovoljno naglasiti koliko su za Srbiju značajni regionalna saradnja i stabilnost.
A govorimo o regionu koji nikada, baš nikada, nije bio stabilan ili predvidiv ili pak deo sveta poznat po miru, razumu i pragmatizmu.
Baš suprotno. Oduvek smo bili poznati, a bogme i ponosni, na naše nabujale emocije, žrtvovanja, poetske bitke, tradicionalne animozitete.
Danas se Srbija veoma mnogo trudi da sve to ostavi iza sebe, da to prevaziđe i postane razumnija, a manje emocionalna; pragmatičnija, a manje zaokupljena mitovima; ponosna na svoje pobede, a ne na svoje poraze; zemlja koja stvara neočekivana prijateljstva umesto tradicionalnih animoziteta.
Njezina usputna pohvala predsjedniku Vučiću, djelovala je pomalo kao njegovanje kulta ličnosti, no što je još važnije, umanjilo je njezinu premijersku važnost. Ionako je uostalom, svima jasno da Vučić nije otišao u New York jer kupuje vrijeme da riješi problem s Kosovom. A problem je takav da će Srbija uskoro morati priznati neovisnost Kosova. Nespreman da u New Yorku i dalje govori o Kosovu kao srpskoj pokrajini (podsjetimo, za razliku od ministra vanjskih poslova Ivice Dačića, koji je ideju razmjene teritorija odmah odbacio, Vučić je i sam pustio u javnost taj probni balon) sve je prepustio svojemu šegrtu – premijerki koju je sam postavio na tu poziciju.
Brnabić je još jednom psihologizirala Srbiju govoreći o njoj kao faktoru u problemu sa Kosovom kada je kazala kako je Srbija danas “posvećena miru” i kako se “ponaša kao odrasla”. Stoga, logika je Brnabić, budući da se Srbija sada napokon “ponaša kao odrasla” ostale zemlje moraju joj dati podršku da i dalje rješava problem s Kosovom koje nije “politički hrabar, odgovoran, posvećen i pouzdan partner” kakav je Srbiji potreban kako bi se riješilo pitanje Zajednice srpskih općina na Kosovu.
I nešto tehnologije
U drugim se temama, kako bi dokazala “odraslost” Srbije Brnabić pozvala na suradnju s medijima, i makroekonomsku stabilnost, a za kraj je dodala i novi prioritet: razvoj tehnologije. Nažalost, to je obrazložila srpskom mladeži koja je “među najboljima u svetu” u “genetskom istraživanju, digitalnoj poljoprivredi, animaciji, fizici, inženjerstvu, blokčejnu, veštačkoj inteligenciji, analizi podataka, matematici, biologiji, razvoju softvera i programiranju”.
Još jednom, falivši ceo fudbal, pomiješala je domene, ove znanosti i industrije ne ovise o inteligenciji nekog naroda već o javnim investicijama u znanost i javnim subvencijama za temeljna istraživanja na temelju kojih se onda razvijaju utrživa primijenjena istraživanja.
Nažalost, pokušavajući dokazati napredak Srbije, jedino što je pokazala je da političke elite pred sobom imaju još dug put do emancipacije od nametnutog nam autokolonijalizma. A tumačiti balkanske probleme kao pitanje mentaliteta i psihologija naših naroda, umjesto kao generacijama sustavnu ekonomsku potlačenost i nemogućnost socijalnog, političkog i drugih oblika razvoja zbog kolonijalne ovisnosti o uvoznom kapitalu, čak i u periodu Jugoslavije, ne pokazuje nikakvu odraslost, već adolescentsku ovisnost političkih elita o mišljenju zapadnih više cool država.