Čak 29 radnika poginulo je na gradilištima diljem Srbije od početka ove godine. Nesigurnost na radu postala je tako temom javnih debata otkrivši da su problemi koji tište građevinski sektor i javne infrastrukturne radove zrcalo nagomilanih društvenih problema.
Da u Srbiji cvjeta “divlja gradnja” i da svakakvi objekti niču posvuda, već je poznata stvar. Kako se ne vodi računa o estetskim i urbanističkim kriterijima objekata koji se grade, tako ni o tome tko i kako ih gradi. Međutim, serija pogibija radnika na gradilištima u nešto više od mjesec dana rastvorila je sistemske pukotine građevinskog sektora u Srbiji. U nešto više od mjesec dana, na beogradskim gradilištima, život je izgubilo četvero radnika. Nesretni slučajevi pobudili su interes javnosti o uzrocima smrti. Istrage su otvorene, no osim žaljenja za poginulim osobama koja dolaze sa raznih strana, u cijeloj priči još nitko nije preuzeo odgovornost.
Prvi slučaj s kojim je započeo nesretan niz pogibija radnika onaj je u Sarajevskoj ulici u Beogradu. Uzrok pogibije radnika rušenje je starog potpornog zida. Ispostavilo se da radnik na kojeg se srušio zid nikad ranije nije radio na građevini, već je godinama zarađivao radeći druge poslove. Kao i mnogi radnici na srpskim gradilištima, uslijed nedostatka posla i teške ekonomske situacije, poginuli se našao da zaradi svoju dnevnicu u građevinskom sektoru.
Poginuli radnik iz Sarajevske ulice radio je na crno. Ispostavilo se da firma “Anker Bau” koja ga je dovela na gradilište nema nikakve veze sa građevinom, već je njena primarna djelatnost trgovina. Uzgred, mediji su iskopali informaciju da je vlasnik firme, izvjesni Srba Dragišić, u maniru već provjerenih poslovnih makinacija, registrirao firmu na adresu svojih kumova u Boljevcima bez njihovog znanja. Budući da je, prema izjavi Gorana Rodića, potpredsjednika Građevinske Komore Beograd, jedan od vodećih uzroka visoke smrtnosti na srpskim gradilištima veliki broj nekvalificirane i neobučene radne snage, u istragu se krenulo iz tog ugla. U medijima se dakako postavljalo i pitanje uloge alkohola koji se poslovično veže za majstore i građevinu.
Zamjena kvalificiranih radnika nekvalificiranima
Nedugo nakon početka istrage, zamjenik gradonačelnika grada Beograda Goran Vesić, u medijima je najavio oluju inspekcija po beogradskim gradilištima. Kao što je i bilo za očekivati, zahvaljujući Vesićevom alarmu, sve firme koje su zapošljavale na crno sakrile su sporne radnike. Rezultat “velikog čišćenja” je otkrivanje svega pet radnika zaposlenih na crno od nekih 1.100 prijavljenih gradilišta. Od početka godine na gradilištima širom Srbije poginulo je 29 radnika, a svaki treći od njih radio je bez ikakvog ugovora, odnosno na crno. S druge strane, inspekcije ministarstva za rad prijavile su 185 pravnih lica koja su tako zapošljavala.
Veliki broj kvalificiranih i iskusnih građevinskih radnika je otišao trbuhom za kruhom u inozemstvo. Kao i u svim drugim strukama, razlog emigracije građevinskih radnika iz Srbije upravo je materijalne prirode. Uredno prijavljeni građevinski radnik u Srbiji ima plaću nešto veću od 40.000 dinara, otprilike 350 eura. Ta plaća ne pokriva ni osnovnu potrošačku košaricu koja iznosi oko 45.000 dinara za jednu osobu. S druge strane, dobar broj radnika bira rad na crno jer tako dobiju nešto veće dnevnice nego kada su prijavljeni, dok je investitorima neprijavljivanje radnika znatna ušteda. Bilo kako bilo, rezultat emigracije kvalificiranih majstora na gradilištu kao posljedicu ima da danas na srpskim gradilištima posao građevinara rade mesari, trgovci, učitelji itd.
Odmotavanjem klupka uzročnih veza smrtnih slučajeva, postavilo se pitanje o firmama koje danas rade u srpskom građevinskom sektoru. Budući da zakon omogućava svim registriranim kompanijama da obavljaju građevinske radove, otvorio se prostor za degradaciju kompletnog građevinskog sektora. Prema riječima predsjednika građevinskog sindikata Saše Torlakovića, “ima more takvih slučajeva u kojima firme koje nemaju veze s građevinom grade objekte po Srbiji”. Prije svega, razlog zašto takve firme dobivaju poslove za koje nisu kompetentne su cijene niže od onih koje nude “prave” građevinske firme. U skladu sa cijenom, kvaliteta izvođenja radova na niskom je nivou, što predstavlja veliku opasnost kada se radi o složenijim objektima poput mostova. Još važnije, takve firme spuštaju ionako već mizernu cijenu rada.
Smrt na simbolu Beograda
Tek dva tjedna nakon velike Vesićeve čistke, dogodila se nova nesreća, ovaj put, na novom simbolu grada, na gradilištu Beograda na vodi. Dva radnika pala su sa skele s 22. kata. Navodni razlog je pucanje oplate na kojima su radnici stajali tokom radova. Posebnu pažnju izazvala je činjenica da se to dogodilo Strabagu, renomiranoj firmi i glavnom izvođaču radova (Osim Strabaga, u radovima su ujedno angažirana i druga dva podizvođača, firme “Stars” i “Kopra”.). Za razliku od onih “šalabajzerskih” firmi poput “Anker Bau” iz Boljevaca, nesreća na radu koja se dogodila Strabagu ima potpuno drugačiju konotaciju. Predstavnici Strabaga i Beograda na vodi promptno su reagirali negiravši mogućnost manjkavosti gradilišta u kontekstu sigurnosti na radu. Poveznica koja spaja slučaj u Sarajevskoj ulici i ovaj Beograda na vodi je činjenica da su poginuli radnici u oba slučaja bili zaposleni u podizvođačkim firmama.
Sjena koja baca sumnju na vjerodostojnost izjava o potpunoj sigurnosti radnih uslova na Beogradu na vodi zabrana je pristupa novinarima koji su željeli snimiti gradilište. Na to je reagiralo Udruženje novinara Srbije (UNS), kao i Nezavisno udruženje novinara Srbije (NUNS) pozivajući se na pravo uvida javnosti. Reagirala je i Inicijativa “Ne Davimo Beograd” koja je održala protest pod nazivom “Koliko vredi život u Srbiji”. Povodom nesreća radnika na gradilištu Beograda na vodi, oglasio se i sveprisutni šef države, Aleksandar Vučić. Njegov istup će prije svega biti zapamćen po usporedbi situacije između Srbije i SAD-a u kontekstu rizičnih poslova. Tako je predsjednik napravio paralelu ustvrdivši kako u SAD-u svakih deset sekundi pogine jedan perač prozora na zgradama. Osim nedvosmislenog cinizma, ta izjava razotkrila je svu šupljinu informacijske mašinerije predsjednika Vučića. Naime, informacija o smrtima perača prozora kojom se Vučić poslužio u svojoj paraleli lažna je vijest preuzeta s američkog satiričnog portala “Onion“. Neuspjeli pokušaj smirivanja situacije, osim ljutnje zbog cinizma, rezultirao je i velikom blamažom predsjednika koji potom nije imao izbora nego javno priznati svoju grešku. Nama pak preostaje tek zlurado zadovoljstvo upravo tog posljednjeg čina, znajući da mu je to jamačno izrazito teško palo.
Truli model podizvođenja
Centralni problem u cijeloj priči je angažman podizvođača koji nerijetko nisu kompetentni za izvođenje određenih građevinskih radova. Iako u slučaju Beograda na vodi Strabag tvrdi da su angažirani renomirani izvođači, nedavni slučaj rušenja potpornog zida na Koridoru 10 kod Grdelice zorno prikazuje mane modela podizvođenja poslova i nudi rijetku priliku uvida u naličje velikih investicija.
Slučaj rušenja potpornog zida na Grdeličkoj klisuri još je jedna epizoda ustaljene prakse u kojoj glavni izvođač radova angažira podizvođače bez obaveze objavljivanja ugovora. Državno poduzeće Koridori Srbije nije se izjasnilo o tome koliko će koštati sanacija i tko će u konačnici platiti račun, izvođači ili građani. Prema zvaničnim procjenama nadležnih tijela, šteta nastala urušavanjem potpornog zida iznosi oko tri milijuna eura, koliko će, prema njima, morati platiti izvođač radova na toj deonici, odnosno španjolska firma Azvi koja je mijenjala projekt bez odobrenja. Uprkos tome, ispostavilo se, ista firma, odgovorna i za probleme na deonici Koridora 10 kod Grdelice, ostala je u poslu. Ugovor s njom ne samo da nije raskinut, već je Azvi angažovao novog podizvođača za sanaciju kosine, firmu Integral iz Banja Luke. Također, javnost nema saznanja o tome kakav točno nadzor vrši firma Luis Berger, angažirana za taj posao na istoj dionici za iznos od 3.7 milijuna eura. Više od mjesec dana od nesreće, još uvijek nitko nije preuzeo odgovornost u slučaju Grdelićke klisure.
Za veliki broj podizvođača angažiranih bez tendera nema odgovornih osoba, adekvatna kontrola ne postoji, cijena kilometra je uvećana, dok se rokovi za završetak puteva uporno probijaju. Prema istraživanju Insajdera, dosad je na izgradnji Koridora 10 i Koridora 11 angažirano sveukupno oko 500 različitih podizvođača na svega 220 km autoputa. Nesankcioniranje odgovornih u slučaju nesreća na infrastrukturnim radovima koje provode javna i državna tijela, te na brojnim beogradskim gradilištima, ukazuje na više od tek obične birokratske tromosti, obično pripisivane državi. Bez da ulazimo u pretjerane spekulacije, minimalni zaključak koji se nameće jest da se model koji je počeo na javnim radovima sada ponavlja i na privatnim građevinskim investicijama. Građevinske investicije i infrastrukturni projekti, iako skupi, imaju brzi povrat uloženog stoga su win-win i za privatne investitore i za jeftino prikupljanje političkih poena. Međutim, dok je povrat investitorima veći, a sigurnost na radu manja, političarima se ovi pokušaji izvlačenja višeg iz manjeg obija o glavu. Dok otvaraju razvikane projekte poput obilaznica oko grada ili u njegovom najužem centru započinju radove bez potrebnih dozvola, njihova odvojenost od stvarnosti u kojoj radnici gube živote zaista je u Vučićevom gafu sa satiričnom stranicom lažnih vijesti našla svoje ultimativno cinično utjelovljenje. Istovremeno, za radničke smrti, vjerojatno neće odgovarati nitko.