Mnogo je značenja na mnogo razina upisano u ishod ovog referenduma. Štoviše, toliko da se, deset dana od njegova održavanja, još uvijek analiziraju. On je razotkrio snažne polarizacije društva, po raznim osnovama, a istovremeno predstavlja i otrežnjenje od očekivanja od dugo iskane socijaldemokratske vlade.
Nešto više od 27 godina od referenduma na kojem su građani ove zemlje objavili svijetu aspiracije nacionalne samostalnosti pod imenom Republika Makedonija, izborno tijelo čekalo je još jedno glasanje. U nedjelju 30. septembra 2018. godine održan je novi referendum, ovaj put onaj o imenu. Od izbornog tijela očekivalo se izjašnjavanje po pitanju ustavnog imena zemlje. Rezultat je to još jednog ljetnog sporazuma. U junu ove godine, naime, potpisan je tzv. Sporazum iz Prespe između Makedonije i Grčke koji je trebao razriješiti 27 godina dug i povremeno jalan bilateralni spor. Sporazumom se predlaže da Makedonija promijeni ime u Republika Sjeverna Makedonija, kako u međunarodnim upotrebama, tako i u unutarnjim poslovima zemlje.
Republika Sjeverna Makedonija prepoznaje svoj jezik kao makedonski, a svoj narod kao Makedonce, iako priznaje različito značenje tog imena, povijest, kulturu i naslijeđe, od značenja i konotacija koje nosi grčki naziv Makedonija. Zauzvrat, Grčka će ukloniti sva veta koja je uložila na pridruživanje Makedonije Europskoj uniji i NATO-u, i podržati učlanjivanje preimenovane Republike Sjeverne Makedonije. Prema sporazumu, jednom kad Makedonija ratificira i implementira zahtijevane ustavne promjene, što se mora dogoditi do kraja 2018. godine, grčki parlament će također ratificirati sporazum te o tome obavijestiti EU i NATO.
Niska izlaznost
Septembarski referendum naizgled se činio idućim logičkim korakom u procesu pridruživanja euroatlantskim asocijacijama; onom koji dolazi prije ratifikacije i ustavne promjene s makedonske strane. Što se tiče referendumskih preduvjeta predviđenih Ustavom i zakonodavnim okvirom, kako bi referendum bio važeći, neovisno o tome radi li se o obvezujućem ili savjetodavnom plebiscitu, dva uvjeta moraju biti zadovoljena. Kao prvo, izlaznost mora biti veća od 50 posto biračkog tijela, a kao drugo, više od polovine tih 50 posto mora glasati u korist referendumske odluke. Na ovom referendumu, izlaznost je bila 37 posto. Od tog broja glasača koji su se odazvali referendumu, 91 posto njih glasalo je za referendumsko pitanje koje je glasilo: “Jeste li za članstvo u EU i NATO, uz prihvaćanje Sporazuma Republike Makedonije i Republike Grčke”? Mala izlaznost odredila je referendum kao neodlučen. Mnogi kod kuće i u inozemstvu promptno su donijeli zaključke o jasno izraženoj volji naroda, nakon čega su uslijedili spinovi i pokušaji izjednačavanja relevantnosti broja ljudi koji su glasali za na referendumu s brojem glasova kojima su vladajuće stranke u prošlosti dobivale parlamentarne izbore.
Neki su odgovornost za rezultat pronašli u netočnim popisima glasača, pri čemu je potpuno ignorirana činjenica da je ovo tek drugi put od proglašenja nezavisnosti da je izlaznost bila niža od 50 posto. Prvi put kad je izlaznost na neki referendum bila niža od 50 posto bilo je 2004. godine na referendumu o većoj autonomiji albanskih općina kojeg je, uz pomoć međunarodne zajednice, bojkotirao tada vladajući Socijaldemokratski savez Makedonije. Referendumu se odazvalo tek 27 posto glasača, od kojih je čak 95 glasalo za referendumsko pitanje, a protiv novousvojenog zakona o promjeni granica općina, (proveden nakon Ohridskog sporazuma iz 2001. kako bi albanska manjina dobila veća prava). Ironično, baš kao i sada, tada je proglašeno kako je volja naroda jasna, samo tada se, za razliku od sada, ta volja odnosila na sve one ljude koji su bojkotirali referendum.
Strateške kalkulacije
Činjenica je međutim neosporna, ovaj je referendum bio samo savjetodavni, neovisno o njegovom održavanju, odluka pada na parlament, koji ju mora donijeti dvotrećinskom većinom zastupničkih glasova, a ne tek prihvatiti rezultate referenduma. Za vladajuću koaliciju to znači da moraju na svoju stranu privući čak 9 do 11 glasova zastupnika VMRO-DPMNE-a. No, nedavna povijest zemlje ne nudi nijedan zabilježen primjer koji bi podupro logiku da će u ovom slučaju veća izlaznost glasača dovesti do promjene stavova opozicijskog VMRO-DPMNE-a i rezultirati glasanjem za ustavnu promjenu imena i sporazum s Grčkom.
Referendum je za Vladu bio test javne podrške i sredstvo osiguravanja snažnije pregovaračke pozicije prilikom pristupa pojedinim zastupnicima VMRO-DPMNE-a koji bi bili spremni izići iz okvira dogovora stranke, što historijski promatrano, do sad nisu činili. Ono što čine je pak, postavljaju zahtjeve za novu, tehničku vladu i novog javnog tužioca kojeg će sami predložiti te parlamentarnu istragu u organizaciju referenduma. Vlada je već u parlament uputila naputke o preduvjetima promjene Ustava, i trenutno pregovara s većim brojem zastupnika iz VMRO-DPMNE-a. Ako premijer Zoran Zaev ne uspije do 15. oktobra na svoju stranu pridobiti 2/3 zastupnika Sobranja, očekuje se pritisak da se sazovu brzinski izvanredni parlamentarni izbori za 25. novembra, a s ciljem osvajanja dvotrećinske većine na izborima, te konačne ratifikacije Sporazuma u parlamentu prije kraja godine.
U isto vrijeme, posljedice referenduma također sugeriraju kako je bojkot možda bila pogrešna politička strategija onih koji su pozivali na glasačku apstinenciju savjetodavnog referenduma radi protivljenja Europskoj Uniji, NATO-u, Sporazumu ili kombinacijama svih troje. Neodlučen rezultat referenduma također ne znači ni da je većina glasača protiv Sporazuma, ili protiv referendumskog pitanja. Ovdje treba naglasiti kako je nizak odaziv glasača kasnije objašnjen, ne kao signal odbijanja Sporazuma, već kao kombinacija glasača koji su bojkotirali referendum kako bi odbili dati svoju legitimaciju cjelokupnom procesu, općoj apatiji glasača i netočnim izbornim listama. Ovo posljednje je imalo snažan odjek, pošto čak ni predsjednik Sobranja niti bivši predsjednik zemlje nisu mogli glasati jer se njihova imena nisu nalazila na popisu glasača. S druge strane, među onima koji su izišli i glasali protiv, nema mnogo prostora za interpretaciju stavova. Poruka je jasna, oni se protive svemu.
Pregorka pilula
Zapravo, referendum je vrijedno ogledalo makedonskog društva. Razlozi niskog odaziva mnogostruki su i zahtijevaju pažljivu analizu i refleksiju domaćih i stranih aktera umiješanih u proces. Kao prvo, ključno je primijetiti da je Sporazum bio gorka pilula čak i onima koji su na referendumu glasali za. On je naime eklatantan primjer disbalansa moći koji nameće Makedoniji principe suprotne pravu naroda na samoopredjeljenje, prisiljavajući ju na promjenu imena za međunarodne i domaće svrhe. Zagovaratelji Sporazuma naglašavaju kako to nije sasvim točno jer dokument priznaje jezik kao makedonski i građane kao Makedonce, te prihvaća da postoji više kultura, povijesti i tradicija koje se identificiraju s imenom Makedonija, te time nudi osigurač pacifikacije nacionalističkih pokreta s obje strane granice, kao i njihovo pravo na ekskluzivnost makedonskog imena. K tome, oni koji su glasali za, bili su vođeni i argumentom da je Sporazum bolan, ali nužan korak na putu zemlje ka pridruživanju EU i NATO-u, te da bolje rješenje ovog bilateralnog pitanja nije na horizontu, budući da je ovo očito najbolje što navodno progresivna grčka vlada može ponuditi.
Također, mnoge od onih koji su apstinirali od referenduma, vlada jednostavno nije uspjela uvjeriti u svoje stavove, a neki vjerojatno nisu bili ni dovoljno informirani. Desetak dana od referenduma još uvijek je aktualno više otvorenih pitanja o točnom značenju nekih odredbi Sporazuma te kako će biti implementirani u praksi. Umjesto raščišćavanja takvih prijepora, vlada je kampanju fokusirala na pogodnosti članstva u EU i NATO-u, a čije se funkcije i značaj nije potrudila dodatno objasniti narodu. Štoviše, ona je u kampanji često namjerno manipulirala građanima, olako uspostavljajući kauzalni odnos između članstva u euroatlantskim organizacijama i prosperiteta, tvrdeći da će glasanje za na referendumu nekako rezultirati uvođenjem “europskog” životnog standarda u zemlji. Ponovno ironično, regionalna suradnja koja je sama jezgra Sporazuma nije bila ni na koji način isticana.
Među onima koji su bojkotirali referendum, također je bilo onih koji su se bojali gubitka nacionalnog ponosa. Primarno, referendum se dogodio nakon gotovo cijelog desetljeća intenzivnog nacionalnog inženjeringa i antikvizacije zemlje, pri čemu su svim aspektima javnog života dominirali pokušaji vezivanja nacionalnog identiteta s historijom antičke Makedonije i Aleksandrom Velikim, što je imalo površan “boost” nacionalnog ponosa, a ujedno je predstavljalo i prigodnu supstituciju za neki opipljiv socio-ekonomski progres i demokratizaciju. Ustvari, većina spomenika i zgrada podignutih u centru Skopja u sklopu projekta Skopje 2014, još uvijek stoje na istome mjestu, visoki i skupi kao simboli gotovo 700 milijuna eura vrijednosti uložene u podsjetnik napora očuvanja nacionalnog ponosa.
Neuvjerljive ideje euroatlantskih integracija
Zanimljivo, vladini dužnosnici i strani diplomati često citiraju statistike kontinuirano visoku javnu podršku euroatlantskim integracijama, bez uzimanja u obzir da ovoga puta, ta podrška dolazi uz izrazito visoku cijenu. Na tome tragu, može se tvrditi kako niska izlaznost na ovaj referendum pokazuje granice, ako ne i neuspjeh strategije euroatlantskih integracija na Balkanu općenito, svakako u slučaju Makedonije. Mnogi ovdje također nisu zaboravili ni činjenicu da je EU preko zastupnika svojih članica proteklih 10 godina tolerirala i pomagala bivšeg premijera Nikolu Gruevskog, sada optuženom za korupciju. Nadalje, nedostižnost članstva u Uniji u bliskoj budućnosti, također je bio dio kalkulacije za odluku o izlasku na referendum.
Odazvati se glasanju, ovoga se puta, za razliku od parlamentarnih i lokalnih izbora, nije potrudila niti dijaspora. Udio glasova dijaspore, bio je minimalan. Jedan od uzroka tome bio je maleni broj glasačkih mjesta diljem svijeta, zatim tajming i loše razglašen proces prijave za glasanje izvan zemlje, kao i manjak interesa bilo stranke, bilo glasača da samo radi ove stvari doputuju kući na glasanje.
U konačnici, najvažnije je, da kao i na svim drugim referendumima, i ovaj je tretiran kao test uspješnosti aktualne vlade. Premda smo svjedočili agilnosti vanjske politike te općenito većim društvenim slobodama, napredak poželjnih reformi u zemlji neopisivo je spor. Vlada je zaglibila u skandalima, ne uspijeva ispuniti većinu predizbornih obećanja, uključujući i ona najvažnija: vladavinu prava, reformu javne administracije, uvođenje progresivnog poreza, povećanje kvalitete obrazovanja, i zdravstvenog sustava, obustavljanje rudarskih projekata na jugoistoku zemlje, zaštitu okoliša, itd. Kao posljedica referenduma, s mnogo međunarodnog pritiska, od kojih su neki odisali daškom kolonijalizma, budućnost Sporazuma iz Prespe sve je samo ne nejasna. No, nejasnom ostaje vladina mogućnost da osigura bolju budućnost za svoje građane i mehanizme koji će pomoći društvu da premoste duboke polarizacije koje su razotkrili ovaj referendum i Sporazum iz Prespe.
S engleskog prevela Andrea Milat