Slovenija je pod izgovorom krize i sanacije javnog duga krenula u široki privatizacijski proces koji će po prvi put obuhvatiti i važne infrastrukturne resurse. Tim procesom će se presudno promijeniti struktura slovenske ekonomije i odnosi moći. Bez obzira na to, glasovi otpora su prilično usamljeni.
Treći val privatizacije u Sloveniji nezadrživo desetkuje broj tvrtki u državnom vlasništvu. U prvim danima septembra privatizacijski proces je prešao simboličku granicu – njemački Fraport preuzeo je Aerodrom Ljubljanu. Prodaja ključne infrastrukture, poput nacionalne zračne luke, dosad se činila nevjerojatnom u Sloveniji koja je doživjela specifičnu gradualnu tranziciju. Taj korak otvara vrata privatizacije ostalih najvećih slovenskih tvrtki, no novi sastav parlamenta daje nam barem sitne naznake kako proces privatizacije neće teći tako jednostavno.
Njemački Fraport će za tročetvrtinski udio u vlasništvu države platiti 177 milijuna eura, a pritom će kompletnu zrakoplovnu infrastrukturu dobiti na upravljanje na sljedećih 40 godina. Navedena cijena je natprosječna za privatizacije te vrste, ako se u obzir uzme da ta cijena predstavlja iznos novčanog tijeka iz poslovanja (EBITDA) pomnožen sa 21, dok se prosječan faktor pri takvim poslovima kreće oko 15. Iako su predstavnici Slovenskog državnog holdinga, koji objedinjuje upravljanje svom državnom imovinom, i predstavnici Fraporta posao predstavljali kao “najprofesionalniju i transparentnu privatizaciju”, do zadnjeg dana javnost o preuzimanju nije znala gotovo ništa. Nakon proglašenja dogovora francuski Vincy Airports žalio se kako je ponudio višu cijenu, ali je Aerodrom ipak prodan Fraportu, koji kao vlastitu prednost spominje plan za razvoj, posebno transportnih kapaciteta aerodroma.
Aerodrom Ljubljana posljednjih deset godina konstantno uspješno posluje. Osim u razdoblju između 2009. i 2012. godine, kada trpi posljedice krize, neprestano bilježi porast avionskog prometa za približno šest posto, što je najbolji rezultat u regiji. Protekle godine broj prevezenih putnika porastao je za dobrih deset posto, a profit premašuje pet milijuna eura. Povrh toga, aerodrom u vlasništvu ima i 30 hektara građevinskog zemljišta. Radi se o potpuno nezaduženom poduzeću, štoviše, posljednjih godina uspjelo se uštedjeti 35 milijuna eura namijenjenih investiciji u drugi putnički terminal, za koji je osigurano i 14 milijuna eura europskih sredstava.
Po svim kriterijima radi se, dakle, o iznimno uspješnom poduzeću. Sve i da ne uzmemo u obzir kako je od javnog interesa da zračna luka kao ključna infrastruktura ostane u državnom vlasništvu, teško je naći uvjerljive ekonomske razloge za privatizaciju Aerodroma. Barem dva glavna argumenta zagovornika privatizacije u slučaju Aerodroma nikako ne stoje: tvrtka nije bila leglo korupcije, a njome je očito i efikasno upravljano. Smanjenje javnog duga? Istina je kako je zarada od privatizacije Aerodroma natprosječna, ali 170 milijuna eura pokriva tek petinu godišnjih kamata na slovenski javni dug. Država je, dakle, Fraportu, inače u većinskom vlasništvu savezne države Hessen i grada Frankfurta, prodala tvrtku koja ima monopolnu poziciju na slovenskom tržištu, osigurane investicije i razvoj te upravlja infrastrukturom od ključnog značaja.
Poslovanje u parlamentu
Aerodrom Ljubljana se na spisku za privatizaciju našao u junu 2013. godine, kada je vlada tadašnje premijerke Alenke Bratušek pripremila listu od petnaest tvrtki za prodaju. U tom je trenutku pritisak međunarodnih financijskih institucija i Europske komisije bio najveći, budući je upravo Slovenija trebala biti sljedeća zemlja koju će snaći Trojkine disciplinske mjere preodgoja. Nakon pregovora u Bruxellesu, premijerka i ministar financija Uroš Čufer pripremili su spisak i uputili ga u parlament na glasanje. Rasprava je trajala sat i petnaest minuta, a Aerodrom je bio spomenut točno jednom.
O pitanju uloge Europske komisije pri privatizacijama potrošilo se već mnogo tinte. Zato radije obratimo pažnju na ulogu domaćih vladajućih klasa. U nedavnoj predizbornoj kampanji Alenka Bratušek uvjeravala je birače kako je glavno postignuće njezine vlade obrana Slovenije od Trojke. To stoji – ali bi morala dodati kako je sama obavila posao umjesto Trojke. Signali iz Bruxellesa su bili jasni, a bili su samo potvrda smjera njezinih makroekonomskih mjera. Nagrada za lojalno zastupanje interesa briselske tehnokracije razotkriva se upravo ovih dana: kompatibilnost je toliko velika da je Bratušek postala jedna od njih, naime, samo ju još saslušanje i procedure u Europskom parlamentu dijele od potpredsjedničkog mjesta u Europskoj komisiji.
Pri privatizaciji Aerodroma važnu su ulogu odigrali privatni financijski fondovi, u čijem se vlasništvu nalazi 15% dionica. Unatoč tome, na skupštinama društva imali su glavnu riječ, budući da je Agencija za tržište vrijednosnih papira – zbog prevelike koncentracije vlasničkih udjela državi oduzela glasačka prava. No ministarstva baš i nisu ulagala znatnije napore kako bi promijenila takvu poziciju. Tako su dvije brokerske tvrtke na skupštini izglasale otkazivanje planirane investicija u drugi putnički terminal, koju je prethodno potvrdilo ministarstvo za infrastrukturu, te su također odredili da će se sredstva u visini 35 milijuna eura razdijeliti kao dividende. Financijaši su pri procesu prodaje odigrali i ulogu posrednika, odnosno lobista. Na taj su način profitirali u tri navrata – kroz dividende, provizije i udio u prodaji.
Mogućnost zaustavljanja privatizacije
Aerodrom nije prvo privatizirano poduzeće sa spomenutog popisa. Najviše pozornosti plijenio je slučaj preuzimanja Heliosa od strane austrijskog Ringa. Još prije preuzimanja Ring je u Helios postavio svoju upravu, koja je počela s otpuštanjima, smanjivanjem plaća i discipliniranjem sindikalnih predstavnika. Preuzimanje je izvedeno posudbom od fonda rizičnog kapitala Blackstone, a kao jamstvo je uložena sva imovina Heliosa za hipoteku u visini od 400 milijuna eura. Poslovni rezultati tvrtke su se izrazito pogoršali, u posljednjem mjesecu prodaja je pala za čak 14% u odnosu na prošli august, a položaj radnika je gotovo neizdrživ.
Negativne posljedice prodaje Heliosa barem su djelomično utjecale na javno mišljenje o daljnjoj privatizaciji. Novopečeni premijer, Miro Cerar, obećao je “kontroliranu privatizaciju”, ipak jasno davši do znanja kako privatizacija i dalje ostaje jedan od prioriteta njegovog mandata. Unatoč prigovorima o netransparentnosti procedure privatizacije Aerodroma, pravničkim je formalizmom opravdao privatizaciju u svrhu “poštivanja obaveza i očuvanja ugleda zemlje”.
Ipak, novi sastav parlamenta budi sumnje u daljnji neometani nastavak privatizacije. Ujedinjena ljevica (Združena levica), koalicija triju lijevih stranaka, u parlament uspijeva ući upravo na temelju oštrog protivljenja privatizaciji. U prvim tjednima djelovanja pokušava u parlamentu sazvati izvanredno zasjedanje i tako otvoriti raspravu te potencijalno zamrznuti odluku o privatizaciji petnaest tvrtki, iako su izgledi za uspjeh takve inicijative, zbog pravila parlamentarne igre, izuzetno mali. Još veća prepreka je izostanak jače izvanparlamentarne snage i potpore ljevici. Najveće sindikalne središnjice pristale su na privatizaciju i fokusiraju se na ublažavanje njezinih posljedica: inzistiraju na stavkama ugovora o očuvanju radnih mjesta, investiranju i sličnim obavezama.
Pun izlog
Pored Heliosa i Aerodroma Ljubljana, prodane su još dvije visokotehnološke tvrtke, manja Fortuna te Letrika, koje zapošljavaju gotovo 2.500 radnika. U tijeku su i privatizacijski postupci za ostale tvrtke sa popisa: najeksponiraniji je slučaj najveće telekomunikacijske tvrtke Telekom, koja će najvjerojatnije završiti u rukama Deutsche Telekoma. Primjer susjedne Hrvatske svjedoči o opravdanosti protivljenja toj privatizaciji. Najviše brine sudbina radnika, ali ujedno i potrošača, budući da su ulaganja u telekomunikacijsku infrastrukturu upitna. Telekom je s te strane u sličnom položaju kao Aerodrom. Naime, osigurava infrastrukturu od ključnog interesa kako države, tako i javnosti.
Telekom Slovenije je, poput Aerodroma, iznimno uspješna tvrtka. Prošle godine ostvario je 52 milijuna eura dobiti koja je u obliku dividendi većim dijelom uplaćena u državni proračun. Povrh toga Telekom godišnje uplaćuje više od 100 miliona eura poreza i doprinosa. Država, dakle, opet prodaje tvrtku koja je profitabilna i osigurava usluge od javnog interesa te je jedan od najvećih poslodavaca u zemlji.
Doduše, nova vlada Mire Cerara je po pitanju prodaje Telekoma ponešto rezervirana, no s obzirom na dosadašnju praksu opravdano možemo zaključiti kako će se u ovom mandatu val privatizacija proširiti na ostalu državnu imovinu. Iako su koalicijskim sporazumom obvezani na održavanje ključne infrastrukture u državnom vlasništvu, to u najboljem slučaju znači razdvajanje poduzeća na infrastrukturni i uslužni dio te privatizaciju potonjeg. Prvi na redu je Petrol, najveća slovenska tvrtka koja kontrolira bitan dio energetskog sektora. Uprava Petrola se već dulje vrijeme zalaže za liberalizaciju određivanja cijena naftnih derivata, u kojima Petrol ima 65% tržišnog udjela. Postojeći model državnog određivanja cijena među najvećim je preprekama privatizaciji, pogotovo nakon što je iz energetskog zakona uklonjen članak koji udio privatnog investitora ograničava na manje od jedne četvrtine. Pored Petrola, u raspravama o privatizaciji spominje se i tvrtka za upravljanje mrežom autocesta, Dars, a još prije izbijanja krize, za vrijeme vlade Janeza Janše, vođeni su ozbiljni pregovori o preuzimanju Slovenskih željeznica od strane Deutsche Bahna, kao i prodaji jedine luke, Luke Kopar.
Sužavanje horizonta
Zbog specifičnog tijeka tranzicije Slovenija danas ima relativno velik udio državnog vlasništva, koje se još i povećalo nacionalizacijom preko loše banke, koja je dosad preuzela oko milijardu eura nesigurnih potraživanja. Prodaja Aerodroma Ljubljana označava prelazak simboličke granice u procesu privatizacije, budući se radi o prvoj prodaji infrastrukture od vitalnog interesa države i društva. Iako već površan pogled pokazuje da država nije bila loš gospodar te da se prodaju kokoši koje nose zlatna jaja, to ne ugrožava konsenzus političke klase niti argumente ekonomskih stručnjaka u koaliciji s američkom komorom Amcham, koji putem medija (prvenstveno svojeg glasila Finance), u zanosu naglašavaju argumente o nužnosti privatizacije, naravno, pritom prešućujući vlastite interese.
Ideološke magle o gnijezdima korupcije, lošem korporativnom upravljanju i smanjivanju javnog duga, prilično su prozirne. Slovenija godišnje za plaćanje kamata namjenjuje nešto manje milijarde eura, koliko bi po optimističnim prognozama trebala donijeti prodaja svih petnaest tvrtki na privatizacijskom spisku. O tome što proces privatizacije – koji će se vjerojatno, unatoč pojedinim preprekama, ne samo nastaviti već i proširiti – znači za socioekonomski razvoj i radničku klasu u Sloveniji, ne treba trošiti previše riječi. Slovenskoj “priči o uspjehu” nepovratno je stigao kraj. Privatizacijom se sužava horizont potencijalnih progresivnih politika za ljevicu, a privatizacije prije svega predstavljaju dodatni udarac za organizirano radništvo, čime će se dublje učvrstiti nejednakost klasnih odnosa moći.
Sa slovenskog preveo Goran Matić