Nasmiješeni putnici i zadovoljniji vozači, povećana mobilnost stanovništva i veći osjećaj slobode, smanjeno zagađenje zraka i prometno zagušenje grada. To su same neke od prednosti koje spominje britanski list The Guardian u svojoj reportaži o javnom prijevozu u francuskom gradu Dunkerqueu. Stvar koja je dovela do takvog povećanja kvalitete života za stanovnike je ukidanje naplate u javnom prijevozu. Drugim riječima, svi koji se iz bilo kojeg razloga nađu u ovom lučkom gradu od dvjesto tisuća stanovnika na obalama Sjevernog mora slobodni su ući i izaći iz gradskih autobusa po volji. Projekt se provodi već mjesec dana, a posljedica je ispunjenja predizbornog obećanja nezavisnog gradonačelnika Patricea Vergrietea, inače i autora knjige o ponovnom uključivanju perifernih dijelova grada u društveni život.
Dunkerque nije najveći europski grad s besplatnim javnim prijevozom. Još 2013. glavni estonski grad Tallin je nakon referenduma ukinuo karte, ali samo u prvoj zoni i samo za stalne stanovnike grada. Uz to, korisnici moraju – za simboličnu cijenu od 2 eura – kupiti godišnju iskaznicu kojom se registriraju kada putuju. Time vjerojatno ne putuju toliko besplatno koliko ne plaćaju kartu u zamjenu za prodaju informacija o ponašanjima potrošača, slično logici po kojoj funkcioniraju famozne kartice u supermarketima. Ovaj je sistem stanovnike Tallina potaknuo da registriraju prebivalište u gradu radi godišnjeg pokaza i plate poreze i prireze koje su ranije izbjegavali, pa nije oštetio gradski proračun. No Dunkerque nema ni jedno od tih ograničenja. Nitko od putnika se ne mora nikako registrirati pa se postavlja logično pitanje – tko to sve plaća?
Društveno bogatstvo
Ovo pitanje godinama je bio ključni argument protiv besplatnog javnog prijevoza. O takvom prijevozu su mnogi gradovi razmišljali iz niza razloga, uključujući potrebu smanjenja prometa i zagađenja zraka. Gotovo svi veliki europski gradovi krše svoja pravila o maksimalnoj količini čestica u zraku, što čini stanovništvo bolesnijim i znatno napuhava troškove u zdravstvenom sustavu. Dosadašnja rješenje uglavnom su bila zabrana dizelskih vozila u centru ili vožnja par-nepar određenim danima. No rezultati su vrlo skromni. Stručnjaci se slažu da bi jedino jačanje puno racionalnijeg javnog prijevoza moglo smanjiti zagađenje. Prepreka je, međutim, uvijek ista: javni prijevoz košta, čak i ako eliminirate skupi sustav naplate, netko treba plaćati vozače i benzin, da navedemo samo najočitije troškove. Ukidanje naplate vožnje dovelo bi do bankrota sustava.
Rješenje za taj gordijski čvor koje su ponudili u Dunkerqueu je jednostavno i logično: rupa u proračunu se puni povećanjem prireznog davanja za poslovne subjekte. Drugim riječima, prijevoz plaćaju poslodavci koji se koriste radom radnika koji putuju javnim prijevozom, najčešće na posao. Razlog zašto je ovo banalno rješenje drugdje “nezamislivo” samo je taj da su javne vlasti, državne i lokalne, posljednjih četrdesetak godina provele smišljajući kako da teret poreza s poslodavca prebace na radnike. Očekivanje je bilo da će se time ubrzati rast jer će se olakšati ulaganje. No to se nije realiziralo na način koji bi vodio poboljšanju kvalitete života stanovništva, ali je ujedno proizvelo gomilu problema s javnim službama.
Problem zagušenja prometa i zagađenja zraka, čini se, samo je jedan o brojnih za čije je rješavanje potrebno ponovo prepoznati da se bogatstvo proizvodi društveno i da ono, logikom toga, mora biti korišteno za poboljšanje života svih.