S konačnom kompilacijom i objavom stvarnog stanja klimatskih stvari, javljaju se i prve očekivane reakcije koje zasad idu u dva smjera: jedna struja komentatora odgovornima smatra sve potrošače zbog konzumacije mesa i nerecikliranja otpada, dok druga, istina, već godinama nesaslušana, upozorava da se odgovornost za klimatske promjene može izravno povezati s industrijom fosilnih goriva.
Emisije stakleničkih plinova obično se mjere po zemljama, čime se disperzira odgovornost za zagađenje okoliša sa pojedinačnih zagađivača na države. Izvješće neprofitne organizacije pod nazivom Carbon Disclosure Project, kako sami kažu, jedino je na svijetu koje emisije stakleničkih plinova mjeri po kompanijama, a ne po zemljama. Takvom jednostavnom metodološkom promjenom dobili su znatno jasnije rezultate, koji odgovaraju stanju stvari koje bi većina ljudi prepoznala kao realno.
Izvješće CDP-a bavi se industrijskim emisijama ugljikovog dioksida i metana koji su rezultat proizvodnje fosilnih goriva u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Baza podataka najvećih zagađivača osnovana je 2013. a mjeri emisije proizišle iz ugljena, nafte i plina. Premda je ugljen dakako i dalje najveći problem, ništa neozbiljniji nisu ni nafta i plin, posebno nakon početaka iskapanja ukapljenog plina iz škriljca. Ovu bazu podataka vodi Institut za klimatsku odgovornost (CAI, Climate Accountability Institute).
Znali za klimatske promjene prije nego itko drugi
U organizaciji kažu kako su kompanije koje se bave proizvodnjom energije iz fosilnih izvora već do 1988. godine znale za destabilizirajuće okolišne efekte svojih proizvoda. Međutim, većina kompanija ne samo da nije obustavila proizvodnju nego ju je kroz godine dodatno intenzivirala. Na primjer, časopis Scientific American, prenio je izvještaj o tome kako je Exxon još prije 40 godina (1977.) bio svjestan učinaka njihove industrije na klimu. Radi se o periodu kada klimatske promjene još nisu postale toliko javno pitanje kakvo su danas. Međutim, znanje koje su imali nisu iskoristili za društveno odgovorno poslovanje, upravo suprotno, prema podacima Greenpeacea Exxon je kroz godine uložio 30 milijuna dolara u pobijanje znanstvenosti klimatskih promjena. Također su sudjelovali u javnom dezinformiranju osnivanjem Global Climate Coalition koja je raspuštena 2002. godine, a bavila se propitivanjem znanstvenih pretpostavki da fosilna industrija mijenja klimu. No, nemalu ulogu Exxon je odigrao i sprečavanjem SAD-a da potpiše Kyoto protokol iz 1998. Exxonove taktike, piše Scientific American, nisu rezultirale samo američkim nesudjelovanjem u Kyotu već su isti pristup usvojile Kina i Indija.
Stručnjaci smatraju kako konkretnu štetu koju je napravio Exxon zapravo nikad nećemo moći točno izračunati. Više od polovine stakleničkih plinova ispušteno je u atmosferu nakon 1988. godine. Da su fosilne industrije pristupile problemu društveno odgovorno, danas ne bismo bili u ovoj situaciji.
Dakako odgovornost ne leži samo na njima, budući da su države te koje također u svom vlasništvu imaju industrije nafte i plina, a osim toga nisu niti kriminalizirale, sankcionirale ni penalizirale zločine protiv okoliša. Te 1998. godine klimatske promjene službeno su priznate kao globalni problem, stoga je osnovan Međuvladin panel o klimatskim promjenama (IPCC) koji je proizveo i izvješće o kojem se piše po većini medija posljednjih tjedana. Od tada do danas industrija fosilnih goriva udvostručila je svoj doprinos zagrijavanju planete, a više od pola tih stakleničkih plinova može se retroaktivno pratiti do ukupno 25 korporacija i država. Među najvećim zagađivačima u tom periodu su Kina, na prvom mjestu, proizvodnjom ugljena, zatim Saudijska Arabija (Aramco) proizvodnjom nafte, potom Gazprom, National Iranian Oil Co, ExxonMobil Corp, Coal India, Petroleos Mexicanos (Pemex), Russia (Coal), Royal Dutch Shell PLC, China National Petroleum Corp (CNPC), BP PLC, Chevron Corp, Petroleos de Venezuela SA (PDVSA), Abu Dhabi National Oil Co, Poland Coal, Peabody Energy Corp, Sonatrach SPA, itd.
Društveno neodogovorno ponašanje
Godine 2015., jedna petina globalnih stakleničkih plinova sufinancirana je državnim investicijama. Odgovornost, kao što smo već spomenuli, leži na državama i privatnim korporacijama, a najmanje na potrošačima. Društveno odgovorno ponašanje ne treba se svoditi tek na omogućavanje industriji fosilnih goriva lakše promjene proizvodnje ka obnovljivim izvorima energije, pogotovo zbog toga što je taj model energetske revolucije najmanje revolucionaran te i dalje podrazumijeva gomilanje profita u rukama korporacija umjesto javnosti. Istovremeno postoje i demokratskiji modeli organizacije snabdijevanja društva energijom, a profitabilniji za društvo i lokalne zajednice.
Nadalje, umjesto “pozitivnih poticaja” poput peer pressurea ili “utrke prema vrhu” (koja zvuči poprilično groteskno), odgovorne faktore treba napokon sankcionirati, provesti kroz pravosudni sustav zbog zavaravanja javnosti, zbog globalne štete počinjene za više milijuna godina, zbog namjernog iskrivljavanja znanosti, zbog društveno neodgovornog ponašanja, itd.
Konačno, nipošto ne treba pristati na diskurs da su odgovorni potrošači koji možda nisu reciklirali, ili su pojeli preveliku količinu mesa. Pritom ni vegetarijanstvo nije bez mrlje budući da se i pesticidi dobivaju od petrokemijskih sirovina, a oni se još uvijek koriste za masovnu proizvodnju povrća. Ni vožnja električnih automobila nije konačno rješenje ako se struja koja pokreće električne automobile dobiva iz naftnih izvora, kao što je slučaju tobože zelene Norveške.
Potrebno je ponovno promisliti paradigmu klimatskih promjena, odgovornosti i budućnosti te donijeti teške odluke koje će rezultirati spašavanjem Zemlje.