Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek poručila je zabrinutim knjižničarima da pri čitanju prijedloga novog Zakona zapravo nisu razumjeli što je pjesnik htio reći. Međutim, svjetski trendovi sugeriraju da knjižničari itekako shvaćaju što im se sprema.
Oko budućnosti knjižnica u posljednjih se par tjedana u hrvatskim medijima vodi napeta rasprava. Prijedlog novog Zakona o knjižnicama i knjižničnoj djelatnosti izazvao je burnu reakciju i mobilizaciju struke koja traži povlačenje prijedloga. Iako Ministarstvo kulture nastoji izgladiti stvari, čini se da nesuglasice nisu tehničke, nego strateške prirode.
Prijedlog Zakona do sada je prošao javno savjetovanje te sjednicu saborskog Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu, koji ga je 26. rujna poslao u saborsku proceduru na prvo čitanje. No knjižničarska zajednica ovim se nacrtom intenzivno bavi već mjesecima: za razmjere nezadovoljstva vjerojatno je najilustrativnija brojka od 2.566 primjedbi i komentara pristiglih od strane struke na Prijedlog Zakona tijekom onlajn savjetovanja (koje je trajalo od 15. lipnja do 15. srpnja), od kojih je samo nekolicina uvažena.
Osim javljanja na javno savjetovanje, Hrvatsko knjižničarsko društvo i Hrvatska udruga školskih knjižničara uputili su apele za povlačenje prijedloga i izradu novog nacrta. Ovakva široka mobilizacija u stručnim krugovima posljedica je, kako i sami tvrde, njihove nedovoljne uključenosti u proces pripreme prijedloga, iako Ministarstvo kulture tvrdi suprotno. Njihovo je objašnjenje da su u izradu Prijedloga bile uključene neovisne stručnjakinje iz knjižničarske struke te Hrvatsko knjižnično vijeće, no zapisnici sa sjednica vijeća održanih u proljeće ove godine govore nam da su članovi vijeća bili duboko zabrinuti oko procesa izrade prijedloga.
Na 23. sjednici 16. travnja vodila se “opsežna rasprava” nakon koje je Vijeće odlučilo da se hitnim dopisom obrati ministrici kako bi joj izrazilo zabrinutost “zbog stagnacije u postupku donošenja Zakona o knjižničnoj djelatnosti i knjižnicama te isključivanja stručne zajednice iz rada na Zakonu od kolovoza 2017., kao i zahtjev da, prije javne rasprave o Zakonu, pravna služba Ministarstva konzultira vijeće kao stručno i savjetodavno tijelo ministrice”. Na idućoj sjednici (ujedno i posljednjoj prije puštanja prijedloga u proces javnog savjetovanja) 28. svibnja vijeće se vratilo na “spornu situaciju oko nacrta” no zaključeno je da se “nedoumice vezane uz metodologiju rada na izradi nacrta” ne mogu raščistiti bez prisustva državnog tajnika te se tema Zakona odgodila za iduću sjednicu.
Upozorenja struke
No predmet spora nije samo izostanak adekvatne komunikacije sa strukom nego i sadržaj Zakona. Dok Ministarstvo ističe da se zakonom želi “stvoriti pravni okvir koji će regulirati suvremeni način poslovanja knjižnica u novim okolnostima koje su se stubokom promijenile u zadnjih dvadeset godina”, struka upozorava na to da Zakon ne donosi adekvatne odgovore na izazove ubrzanog razvoja novih tehnologija i uloga knjižnica u digitalnom okruženju, nego dugoročno ugrožava s jedne strane budućnost knjižnica kao javnih ustanova, a s druge strane njihovu ulogu unutar obrazovnog sustava.
Izražena je, naime, snažna zabrinutost oko otvaranja mogućnosti osnivanja privatnih knjižnica od strane pravnih ili fizičkih osoba u članku 10., čega nema u Zakonu koji je trenutno na snazi, a koji je donesen 1997. godine. Iako ministrica tvrdi da se već osnivaju privatne knjižnice i da ovaj članak ni na koji način ne implicira privatizaciju javnih knjižnica nego se odnosi na privatne knjižnice osnovane od strane udruga i privatnih sveučilišta, knjižničari i knjižničarke boje se smjera u kojem bi ovakav zakon u budućnosti mogao odvesti knjižničarsku djelatnost u cjelini, a koji se protivi njenom neprofitnom karakteru.
Osim toga, struka je upozorila na štetu koju bi novi Zakon mogao imati po sudbinu školskih knjižnica i knjižnica u visokoškolskim ustanovama. One trenutno čine 80% knjižnica u Hrvatskoj ali usprkos tome, prema mišljenju Hrvatske udruge školskih knjižara, “školske knjižnice nisu niti u jednom bitnom segmentu zastupljene u predloženom zakonu”. Umjesto toga, u novom prijedlogu Zakona u članku 11. stoji da “u školskim ustanovama, visokim učilištima i javnim znanstvenim institutima djeluju knjižnice kao sastavni dio ustanova”, ali nema spomena obavezi njihovog osnivanja, nasuprot trenutnom Zakonu u kojem stoji da su “školske, visokoškolske i sveučilišne knjižnice dužni osnovati osnivači škola, visokih učilišta i znanstvenih instituta u sastavu tih ustanova”.
Dodatno, knjižničari/ke upozoravaju da će Zakon naštetiti standardima struke jer otvara mogućnost zapošljavanja ravnatelja i voditelja knjižničara bez adekvatne knjižničarske struke, ali i jer su iz njegovog teksta izostavljeni stručni nazivi (koji bi se trebali regulirati pravilnicima) što ostavlja sumnju da će se i na drugim pozicijama u knjižnicama moći zapošljavati djelatnici bez adekvatne struke. Strah od ozakonjenja sniženih stručnih standarda zasigurno jednim dijelom proizlazi i iz živog sjećanja na poznati prošlogodišnji incident oko zapošljavanja vodoinstalatera na mjesto v.d.-a ravnatelja slunjske knjižnice. Upravo zato struka podsjeća da „posao knjižničara nije samo donijeti knjigu s police“ i ističe važnost uloge stručnih knjižničara/ki te traži da se u prvi članak Zakona vrati formulacija koja kaže da je „knjižnična djelatnost od interesa za RH“. U novom prijedlogu, naime, propušteno je spomenuti knjižničnu djelatnost pa se kao interes RH u prvom članku navodi samo knjižnična građa.
Mutava oporba
Na ovakvu jednoglasnu pobunu i mnogobrojne prigovore struke ministrica kulture odgovorila je kako je “sigurna da se radi o nerazumijevanju, a ne o nekoj drugoj namjeri”. Poruka je to, dakle, skoro čitavoj knjižničarskog zajednici da jednostavno nije znala tekst Zakona čitati s razumijevanjem te da se zbog toga rasprava oko Zakona nikako ne bi trebala tumačiti kao politički sukob nego puki nesporazum oko toga što je pjesnik htio reći.
Nepopularnost poteza koju je guranjem ovog prijedloga Zakona zaradilo Ministarstvo kulture te priliku za osvajanje kojeg poena kod građana nije propustila iskoristiti ni domaća oporba (SDP, Živi zid, MOST) koja je iskritizirala Zakon. Istovremeno, predstavnici te iste oporbe na sjednici saborskog Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu 26. rujna nisu osjetili potrebu zaustaviti propuštanje prijedloga u daljnju proceduru (na sjednici naime nije bilo ni jednog glasa protiv prijedloga Zakona) pa nije jasno kako točno vide borbu za knjižnice ako nisu skloni upotrebljavati političke mehanizme koji su im na direktnom raspolaganju.
Ono što nam ipak jest jasno je to da pitanje budućnosti biblioteka i strategija njihovog opstanka u društvu koje se mijenja u smjeru novih tehnologija, ali i sve većeg podvrgavanja tržišnim zakonima ne muči samo Hrvatsku.
Naime, dok se naša knjižničarska struka mobilizirala oko komentiranja prijedloga novog Zakona, u američkim medijima i na internetu odvijao se mali medijski skandal vezan uz ulogu javnih knjižnica. Profesor ekonomije sa sveučilišta u Long Islandu Panos Mourdoukoutas u srpnju je u poznatom biznis magazinu Forbes objavio članak pod naslovom “Amazon bi trebao zamijeniti lokalne knjižnice radi uštede novca poreznih obveznika”. Baš kao i naslov, Mourdoukoutasove teze izgledaju kao bezglavi medijski pokušaj libertarijanskog juriša na instituciju javnih knjižnica (o sličnim, iako medijski puno marginalnijim, maštarijama o komercijalizaciji knjižnične djelatnosti rasplasanima prijedlogom novog Zakona možete čitati i doma). On tako tvrdi da bi trebalo prestati financirati javne knjižnice iz državnog budžeta te da bi, umjesto toga, lokalne knjižnice u manjim sredinama trebalo zamijeniti Amazonovim dućanima kako bi se uštedilo novac poreznih obveznika.
Još jedna od pozitivnih posljedica, besramno je poručio Mourdoukoutas, bio bi i porast cijena Amazonovih dionica, ne spominjući pritom da je Amazon već jedna od najbogatijih kompanija, a njen vlasnik Jeff Bezos najbogatiji čovjek na svijetu te da je dio tog bogatstva stekao zahvaljujući niskoj cijeni i groznim uvjetima rada, o čemu se intenzivno piše u posljednje vrijeme. Prema Mourdoukoutasu, lokalne knjižnice gube svoju ulogu okupljališta zajednice s obzirom na to da je sve više mjesta kao što je Starbucks, u kojima se osim ispijanja skupe kave može čitati, surfati internetom te se susretati s prijateljima. Pišući o javnim knjižnicama, a pritom drsko ignorirajući njihovu temeljnu svrhu, koja je (prema međunarodnim dokumentima kao što su UNESCO-v i IFLA manifest) ta da pruži svima neovisno o socijalnim razlikama jednak pristup znanju i informacijama te namjerno i nonšalantno brkajući i time zamagljujući razliku između knjižara i knjižnica, Mourdoukoutas i Forbes podigli su veliku prašinu koja je rezultirala brzopoteznim povlačenjem članka.
Američki uzori
Osjetljivost na pitanje javnih knjižnica i njihove sudbine u američkoj struci i javnosti ne čudi. Rasprave oko autsorsinga i privatizacije knjižnica, naime, buknule su oko 2010. godine, potaknute rastućim trendom prepuštanja upravljanja knjižnicama od strane lokalnih vlasti privatnom profitnom poduzeću Library Systems and Services (LS&S). Riječ je o firmi koja je u osamdesetima u Marylandu počela s razvijanjem katalogizacijskih software-a za knjižnice da bi se s vremenom počela baviti menadžmentom knjižnica pa tako danas ima sklopljene ugovore o upravljanju radom 83 knjižnice, pri čemu je najčešći motiv lokalnih vlasti za sklapanje ugovora neizvjesnost javnog financiranja te pretpostavljena mogućnost uštede na javnom budžetu. Sklapanjem ugovora LS&S-u se prepuštaju sve upravljačke odluke (kao što su zapošljavanje i nabavka knjiga), ali se knjižnicu nastavlja financirati javnim sredstvima.
Nezadovoljnoj struci i javnosti 2010. godine izvršni direktor firme Frank A. Pezzanite poručio je, slijedeći dobro poznati libertarijanski narativ o neradničkom i uhljebničkom karakteru javnih ustanova, da se knjižnice u Americi tretiraju kao “svete organizacije” dok je njima zapravo “samo stalo do sigurnosti posla” te da se ne može “biti u knjižnici 35 godina, ne raditi ništa i potom otići u mirovinu. (…) Ako se javite nama, morat ćete zaista raditi”. A taj “pravi rad” LS&S vidi kao sastavni dio svojeg profitnog poslovanja, koje uključuje strategije poput rezanja operativnih troškova, zamjenjivanja sindikaliziranih zaposlenika novima, zapošljavanja slabije kvalificiranih radnika te ukidanja bilo kakvih radnih beneficija, istovremeno skrivajući informaciju o visini profita koji firma postiže upravljanjem knjižnicama. Upravo je to razlog da su neki gradovi raskinuli ugovore s LS&S-ijem i remunicipalizirali knjižnice, odnosno preuzeli nazad na sebe upravljanje njima.
Autsorsingu i privatizaciji protive se zaposlenici knjižnica te knjižničarska udruženja kao što su American Library Association (ALA), inzistirajući na stavu da su zahtjevi tržišta i profita nužno u koliziji sa zahtjevima i potrebama različitih zajednica te da bi zbog toga javno financirane knjižnice trebale ostati direktno odgovorne javnosti kojoj služe, umjesto da se poslovi upravljanja knjižnicama i knjižničarskim uslugama prebacuju u privatni sektor. ALA je 2011. objavila i priručnik “Keeping Public Libraries Public” namijenjen lokalnim vlastima i zajednicama koje razmišljaju o privatizaciji svojih knjižnica, upozoravajući ih na različite zamke privatno-javnih partnerstava u knjižnicama te ih podsjećajući na ulogu knjižnica da osiguraju svim ljudima znanja i informacijske resurse koji su im potrebni da bi bili ravnopravni članovi društva. Riječ je, dakle, o dosljednom inzistiranju na ulozi knjižnica u anuliranju ili barem ublažavanju socijalnih nejednakosti nastalih dobnim, rodnim, ekonomskim, obrazovnim i drugim razlikama te zalaganju za sustav koji će osigurati njihov stabilan rad i sustavno ulagati u njihov razvoj.
I mada je jasno da je u domaćem javnom prostoru još isuviše kontroverzno otvoreno dovesti u pitanje društvenu ulogu knjižnica kao javnog dobra, u novi zakon nastoji se na mala vrata unijeti izmjene kojima se možda neće omogućiti direktna privatizacija javnih knjižnica, ali će se zasigurno pripremiti teren i legalizirati prakse koje bi hrvatsko knjižničarstvo mogle odvesti upravo u onom smjeru koji su knjižničari/ke predvidjeli: dalje od javnog sektora i javnog obrazovnog sustava. Struka je tu opasnost jako dobro prepoznala i brzo se organizirala, no sudeći po ponašanju domaćih političara, pitanje knjižnica i knjižnične djelatnosti u Hrvatskoj moglo bi postati mala arena za vođenje velike bitke oko opstanka javnih dobara.