Hrvatska ima jako lošu energetsku sigurnost i budućnost. Pogotovo onu plinsku. Prema izvješću Europske agencije za suradnju energetskih regulatora (ACER) o veleprodajnim cijenama plina u Europi u 2017. godini, objavljenoj prošloga mjeseca, Hrvatska već sada plaća treći najskuplji plin u Europi, s procjenom daljnjeg rasta, koji bi mogao rezultirati najskupljim plinom u Europi, i bez garancija sigurnosti dostave.
U neposrednoj budućnosti moguć je scenarij u kojem ćemo se smrzavati, dok budemo istovremeno plaćali najskuplji plin u Europi. Ovogodišnja stagnacija cijene plina u Hrvatskoj rezultat je prije svega jednokratnih političkih odluka, koje neće biti moguće dugo produljivati. Bez adekvatne i alternativne energetske strategije, ovo pitanje postalo je socijalnim problemom, a ne tek tehničkim pitanjem uređenja energetskog sustava.
Izvješće među ostalim donosi pregled cijena opskrbljivača uvoznog plina na granici u pojedinim državama, kao i prosječnu cijenu na plinskim burzama, odnosno HUB-ovima, tamo gdje postoje (u Hrvatskoj postoji samo HEP-ov koji nije zadovoljavajuć). Prema podacima ACER-a Hrvatska plaća 21 euro po megavat satu (MWH), što je veleprodajna cijena uvoznog plina od 17 do 23 posto veća nego u ostalim zemljama regije. Veću cijenu od nas plaćaju samo Finska (21,5 eura po MWH) i Moldavija (21,7 eura po MWH). Usporedbe radi, Slovenija (19,2) i Mađarska (19,3) plaćaju gotovo dva eura po megavatsatu manje, dok se veleprodajna cijena plina u Austriji, Bugarskoj, Češkoj, Slovačkoj i Rumunjskoj kreće od 17,1 do 18 eura po megavatsatu.
Trenutno stanje rezultat je tri glavna faktora: značajnog opadanja domaće proizvodnje zbog privatizacije INA-e i prodaje MOL-u koji je obustavio istraživanja u Hrvatskoj te umjesto toga, uvozi plin iz Mađarske u Hrvatsku. Drugi faktor su nediverzificirani izvora i udaljenosti od izvora (zbog transportnih tarifa) – reducirana domaća proizvodnja nadomještala se većim uvozima, a Hrvatska je tu ovisna o MOL-u i Gazpromu s kojim također potpisuje dugoročne ugovore koji ne omogućavaju fleksibilnu, tržišnu adaptaciju cijena s obzirom na stupanj ponude i potražnje. Udaljenost definira i tranzitne tarife, stoga veća udaljenost znači veće cijene. Hrvatsku ovo dovodi u nelagodnu poziciju. Ta je zemlja također ispala iz svih dogovora o gradnji budućih plinovoda – niti je dio Južnog toka, niti Sjevernog, a nepoznata je budućnost i onog jonskog. Ostaje samo društveno i ekološki neprihvatljiv još neizgrađeni LNG terminal na Krku.
Najgore i najbolje opcije
Relevantan faktor i stupanj liberalizacije tržišta. Poluregulirano tržište kakvo Hrvatska trenutno ima, pokazuje se najgorom je od mogućih opcija u dijapazonu od potpuno reguliranog do potpuno dereguliranog. Ova srednja opcija trebala bi opravdati državni utjecaj kroz socijalnu cijenu plina, međutim, umjesto toga, ona je ostavila prostora za sumnjive radnje i razna pogodovanja koja se pokazuju u dugoročnim ugovorima u kojima je cijena plina fiksirana i u Hrvatskoj, u pravilu veća od tržišne. Najpoznatija posljedica ovakve plinske politike je Petrokemija koja se danas tretira kao gubitaš iako, zbog nepovoljnih ugovora, plaća znatno skuplji plin od tržišne cijene.
Ugovorima se može stati na kraj osnivanjem tzv. plinskih HUB-ova, odnosno plinskih burzi, gdje bi se opskrbljivači birali kratkoročno, s obzirom na uvjete ponude. Hrvatska je među manjim brojem zemalja EU koja ovo još nije ostvarila, a kad će, upitno je budući da bi u tom slučaju energetska poduzeća usko povezana s političkim elitama izgubila nekorektne prednosti koje trenutno imaju.
No, u tržištu prilagođenom svijetu, socijalna cijena plina nije dugoročno održivo rješenje. Alternativa je energetska neovisnost potrošača, što trenutno “nude” Kinezi. Zanimljivo, tek su krajem augusta ukinute tarife na kineske solarne panele u EU, a iz te zemlje već stižu prijedlozi ogromnih projekata. U sklopu programa UNIDO ISEC u Pekingu će se uskoro održati investicijski forum s fokusom na Hrvatsku. Najavljeni interesi Kineza među ostalim, leže u izgradnji velikih infrastrukturnih projekata poput prvog svjetskog nacionalnog stadiona potpuno opremljenog (kineskom) solarnom tehnologijom. Dakako, radikalne energetske promjene kratkoročno su izrazito skupe, no dugoročno se, bez ikakve sumnje, društveno isplate. No, cijena plina u Hrvatskoj čini se, češće je pitanje sprege politike i poduzetništva, nego smislenih energetskih politika. Energetsku sigurnost prije će donijeti energetska suverenost što se danas najlakše može ostvariti ulaganjem u tzv. građansku energiju (citizen energy) koji energetsku neovisnost dovode do samih građana putem mogućnosti postavljanja mikrosustava za proizvodnju energije na njihove vlastite stambene i poslovne objekte te putem platformi za participaciju u investiranju u projekte OIE na većoj skali, te priprema društva na civilizaciju usklađenu s klimatskim promjenama. Ovo možda nije moguće u kratkom vremenskom roku, stoga je nužno razriješiti i plinski problem, ali je svakako nešto što treba ukalkulirati u sve planove, i kratkoročne, i dugoročne.