“[J]ednakost [triju etničkih skupina u BiH] je bila postavljena kao uvjet za međunarodno priznanje. Ali ta jednakost je sada kompromitirana na štetu Hrvata, nakon što u Predsjedništvo BiH nije izabran kandidat koji je osvojio preko 80 posto hrvatskih glasova, nego Željko Komšić, koji je izabran bošnjačkim glasovima.” Tako je zaprijetio hrvatski premijer Andrej Plenković nakon što je sredinom ovog mjeseca, prilikom službenog posjeta Parizu, s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom razgovarao o izbornim pravilima u trećoj zemlji – BiH. Plenković je time ispunio svoje obećanje da će o problemu neizabiranja kandidata HDZ-a za člana predsjedništva susjedne države govoriti na svim bilateralnim susretima i svim skupovima EU. Istu je temu naime otvorio i na samitu EU koji se održao u Bruxellesu neposredno prije posjeta Parizu.
U oba je navrata hrvatski premijer pričao, a domaći mediji entuzijastično i nekritično prenijeli, kako je za stajalište hrvatskog HDZ-a o izbornim rezultatima bosanskohercegovačkog HDZ-a na europskim forumima pokazan veliki interes. Plenković, doduše, nije mogao ustvrditi da ga je itko u njegovom lobiranju zapravo podržao, pa je radije govorio o “razumijevanju” koje su iznijeli Macron i europska povjerenica za vanjske poslove Federica Mogherini. Sudeći prema kasnijim detaljnijim objašnjenjima, čini se da su ti dužnosnici doista donekle razumjeli problem s bh. izborima, ali su također zauzeli stavove potpuno suprotne od Plenkovićevog. Kako je hrvatski premijer sam morao potvrditi, Macron je konstatirao tek da je “hrvatska percepcije [problema] jedinstvena”, što će reći i u neskladu s onom većine drugih zemalja.
Šaptanje na uho sila
Još je veći šamar, čini se, stigao od Mogherini čiji je ured na novinarske upite odgovorio kako “ne treba preduzimati nikakve zakonodavne ili političke korake koji bi učinili veći izazov primjeni presude Sejdić-Finci i srodnih odluka.” U prijevodu, izborna pravila ne treba mijenjati tako da se dodatno utvrđuje etnička podjela prilikom glasanja i kandidiranja, što je upravo suprotno onome za što se HDZ zalaže. Plenković sebe doživljava kao ljubimca briselskih kuloara, no njegov uspjeh po pitanju uređenja susjedne BiH i više je nego upitan. Kako to? Možda bi to moglo imati neke veze s činjenicom da je njegova stranka proteklih nekoliko desetljeća provela u pokušajima destabilizacije susjedne države. Europsko institucionalno pamćenje i razumijevanje lokalne situacije ipak nije toliko slabo da bi zaboravili na tu činjenicu.
Hrvatski je sabor mogao svojevremeno donijeti rezoluciju u kojoj se tvrdi da RH nije nikada izvršila agresiju na susjedu BiH, mogao je također posredno i ustvrditi da su osuđeni ratni zločinci iz redova HDZ-a BiH i HVO-a “nevini”, ali to – gle čuda – nije promijenilo svjetsku historiografiju niti je poništilo znanje o događajima 1990-ih izvan granica Hrvatske. Stoga nikoga ne bi trebalo čuditi ni to da je najvažniji rezultat Plenkovićeve intenzivne lobističke kampanje izrazito negativan dojam o njemu kao “destabilizatoru Balkana” iznesen u nekoliko stranih medija. Što bi uostalom itko mogao zaključiti iz svega nego da Plenković radi u korist svoje stranke pozivajući se na zaštitu isključivo svoje etničke skupine? A situaciji vjerojatno nije pomoglo ni to što je HDZ BiH u isto vrijeme sklopio koaliciju s Miloradom Dodikom, koji otvoreno poziva na promjenu granica i kultivira bliske odnose s Moskvom.
Pritom nema nikakve sumnje da je izborni i svaki drugi sustav u BiH u ozbiljnim problemima. Željko Komšić, koji je izabran za člana predsjedništva BiH umjesto kandidata HDZ-a, nije nikakav demokrat, ali je čovjek koji očito uživa određenu potporu “međunarodne zajednice”. Ta je zajednica prvo u Daytonu zacementirala bh. etničke podjele, a onda narednih 20 godina provela u pokušaju da ih razmrda. Ni jedno ni drugo nije donijelo nikakve pozitivne rezultate, tako da je već neko vrijeme dominantan stav onaj rezignacije. No ono što je sigurno – takav stav neće moći promijeniti oni lokalni huškači koji će na uha svjetskih sila došaptavati “rješenja” koja bi dodatno zakomplicirala situaciju, ali bi njima i njihovim strankama ojačala poziciju na terenu.