Dogodio se presedan: Europska komisija je odbila nacrt talijanskog proračuna i vratila ga u Rim na doradu. Dakako, presedan pod uvjetom da zaboravimo kako je izgledala situacija s Grčkom 2015. godine. U čemu je problem s talijanskim proračunom za iduću godinu?
Predviđeni deficit proračuna iznosi 2,4% BDP-a. To je manje od mastriških pravila od 3%, ali Italija itekako nadmašuje drugo važno pravilo: ono po kojem javni dug ne smije prelaziti 60% BDP-a. Talijanski dug sada iznosi 130% BDP-a. U Europskoj komisiji su uvjereni da novi proračun donosi novu rundu destabilizacije javnih financija i da novo zaduživanje ne otvara prostor za rast ekonomije kojim bi se servisirali postojeći dugovi.
Komisija je dala talijanskoj vladi koju sačinjava koalicija ekstremno desne Lige i Pokreta pet zvijezda tri tjedna da prilagodi novi proračun fiskalnim pravilima Europske unije. No, iz vlade su odmah reagirali i poručili da od promjena proračunskih stavki nema ništa. Zamjenik premijera iz redova Lige, notorni Matteo Salvini, poručio je da neće iz rashodovne strane proračunu oduzeti niti jedan euro. Na istom tragu je i čelnik Pokreta pet zvijezda Luis Di Maio koji je izjavio da nema povlačenja i da ga ne čudi odbijenica jer je riječ o prvom proračunu koji je napisan u Rimu, a ne u Bruxellesu.
Taktika razmaženog djeteta
Talijanski čelnici svoju odlučnost zasnivaju na nužnosti izvršenja predizborna obećanja. A riječ je o prilično kontradiktornim i retorički kamufliranim obećanjima koji su u određenoj mjeri plod i nezgrapnog koalicijskog sporazuma. S jedne strane tvrde da su obećali univerzalni zajamčeni dohodak, a s druge uspostavu tz. flat taxa (proporcionalnog poreza). Zapravo planiraju uvesti minimalni zajamčeni dohodak i smanjiti porezno opterećenje najbogatijima. Dakle, postoji razlika između minimalnog i univerzalnog: minimalni zajamčeni dohodak odnosi se na visinu socijalnih transfera pojedincima i obiteljima koji ostvaruju određene uvjete poput državljanstva, spremnosti na rad ili obavljanje komunalne djelatnosti. Univerzalni, kao što mu i sam naziv kaže, predstavlja plaćanje jednakog iznosa svim građanima i nije podložan uvjetovanjima.
Dakako, uvođenje minimalnog zajamčenog dohotka je odluka koju valja pozdraviti, premda je za očekivati da će imigranti biti izuzeti iz njegove primjene. No u kombinaciji s poreznim olakšicama za bogate teško da takav potez predstavlja koherentnu socijalnu politiku u svrhu smanjivanja nejednakosti. Kao što i potezi u odnosu prema Komisiji ne predstavljaju smislenu politiku koja bi težila preoblikovanju nefunkcionalnih fiskalnih pravila već sugeriraju, riječima Janisa Varufakisa, taktiku razmaženog djeteta koje provocira roditelje.
No, ta taktika Salviniju omogućuje nastavak pritiska na EU na drugim poljima, pogotovo oko migracija. Oklada je ta da navodno beskompromisan stav prema Bruxellesu u fiskalnim pitanjima, zasnovan tobože na zaštiti slabijih, svjedoči i ispravnosti beskompromisnog rasističkog stava prema izbjeglicama. Iako vjerojatno imaju nešto drukčije ideje o funkcioniranju ekonomije i eurozone nego Komisijini eksperti, talijanski čelnici u prvom redu ovaj raskol koriste kao paravan za kreiranje imidža spasitelja tzv. običnih ljudi od zavjere elita i izbjeglica. Riječ je o posrednoj legitimaciji fašističkih politika uz prešutne porezne olakšice najbogatijima.
Premda su odmah po objavi vijesti skočile kamate na talijanske obveznice, teško da možemo očekivati ozbiljniju krizu po ovom pitanju. Analitičari uglavnom predviđaju period “cimanja” s obje strane, a eventualni frontalni sukob tek u slučaju proračuna za 2020., kad se budu znali rezultati izbora za europski parlament.