Međuvladine konferencije koje organizira Generalna skupština UN-a rijetko su predmet žestokih političkih konflikata. Na njima se u boljem slučaju iznose popisi lijepih želja za boljim svijetom, a u gorem služe kao sajam licemjerja na kojem najodgovorniji za globalne probleme govore što “treba”, ali istodobno jasno naznačuju da neće napraviti ništa. Takva je manje-više trebala biti i konferencija o sigurnim migracijama koja će se održati 10. prosinca, na dan ljudskih prava, u marokanskom gradu Marakešu. Tom se prilikom trebala načelno prihvatiti i deklaracija na kojoj se u komunikaciji između vlada radi već gotovo šest mjeseci, a koja predlaže niz neobavezujućih politika vezanih uz migracije.
Unatoč tom neobavezujućem i prilično općem karakteru deklaracije, koja ponavlja već usuglašeno godinama ranije (npr. u New Yorku 2016.), marakeški je sastanak iznenada postao predmet žestokih sporova. Od sudjelovanju su bombastično odustali uobičajeni ksenofobni sumnjivci poput američkog predsjednika Donalda Trumpa, austrijskog kancelara Sebastiana Kurza i mađarskog premijera Viktora Orbána. Njima će se možda uskoro pridružiti i njihove kolege iz Češke i Poljske. No pored ovih eksplicitnih ksenofoba, strah od Marakeša znatno su stidljivije izrazili i drugi političari, poput slovenskog premijera Marjana Šarca i hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, koji su u zadnji čas odustali od odlaska u Maroko.
Nečiste savjesti
Slučaj hrvatske predsjednice pritom je osobito karikaturalan. Kako se sada može rekonstruirati, ona je entuzijastično hvalila inicijativu i sporazum u svojoj službenoj korespondenciji s UN-om, no nakon što joj je ekstremno desničarskog podzemlja sugerirano kako među teoretičarima zavjere postoje velike rezerve prema marakeškom sastanku, ona je naprasno otkazala svoje sudjelovanje uz tvrdnju da nikada nije ni planirala ići. To je stvorilo konflikt s ministarstvom vanjskih poslova koje “sukreira” hrvatsku vanjsku politiku s predsjednicom. Vladi se nije osobito svidjelo da je predsjednica po tko zna koji put odlučila da sav bijes domaćih šovenskih kružoka i institucija sa sebe preusmjeri na vladu.
U atmosferi opće paranoje pogonjene lažima o migracijama, jedna je bezazlena i bespomoćna deklaracija postala vrući krumpir koji nitko ne želi do kraja uhvatiti, u strahu ga ne optuže da nije dovoljno brutalan prema izbjeglicama. Paradoks svega je da “kritičari” deklaracije tvrde kako ona “briše razlike” između legalnih i nelegalnih migracija. Istina je, međutim, da ona samo potvrđuje ono što u međunarodnom pravu stoji već preko 70 godina: da države imaju obavezu pomoći izbjeglicama. To je upravo ona obaveza koju zemlje zapada posljednjih godina nastoje izbjeći izgovarajući se – protuzakonito – navodnom religijskom pripadnošću izbjeglica i izmišljajući vanpravne termine poput “ekonomskih migranata”.
Drugim riječima, tko se boji Marakeša, očito ima nečistu savjest. Hrvatske vlasti za to svakako imaju razloga. Dovoljno je samo pogledati golemu hrpu dokaza i svjedočanstava o sustavnom premlaćivanju i pljačkanju izbjeglica koje – sasvim ilegalno – provodi hrvatska granična policija.