Užasna ginekološka i porodiljna iskustva brojnih žena u Hrvatskoj u posljednje vrijeme zadobivaju sve veću pozornost javnosti. No, pojedinačno bavljenje slučajevima ostavlja nas slijepima za širi okvir koji ta iskustva generira.
Sjedile smo u krugu na međunarodnoj feminističkoj konferenciji i napeto iščekivale prijevod riječi brazilske aktivistkinje. One među nama koje donekle mogu razumjeti portugalski nadale su se da će se rečeno možda magično promijeniti u prijevodu. Žena koja je na sebe preuzela prijevod, zaustila bi pa stala dok smo mi ostale gledale u pod. Priča je onima među nama koji žele slušati druge, u ovom slučaju žene, dobro poznata, s time da je u brazilskom slučaju obojana i rasizmom. Pokušavajući objasniti kako se crne žene bore protiv opresije i izrabljivanja, posegnula je za primjerom nasilja na porođaju. Od crnih se žena očekuje da šute i trpe, jer “one to mogu”, sve pod izlikom najcrnjeg mogućeg rasizma. Na njih se ne troše lijekovi i anestezije jer su, prema mišljenju tamošnje liječničke struke, izdržljivije i bolje podnose bol od bjelkinja.
Osim rezova u zdravstvu koji su vjerojatno pogodili sve zemlje pogođene posljednjom krizom, žene se također moraju nositi i s brojim političko ideološkim preprekama poput rasizma vidljivoga iz opisanog primjera. Na kome prebiti dugove, nego na onim ženama koje su najranjivije. U Hrvatskoj se pak nikoga ne štedi, ako je suditi prema prikupljenim svjedočanstvima žena s porođaja ili kiretaža. Osim onih žena koje imaju “vezu” ili mogu platiti privatnu skrb.
Nedavno je trenutni ministar zdravlja Milan Kujundžić pozvan na odgovornost pred Saborom zbog dobro poznatih problema u hrvatskom zdravstvenom sustavu. Zastupnica Mosta Ivana Ninčević Lesandrić je u raspravi o ministrovom opozivu ukazala na peticiju koja trenutno ima skoro 6000 potpisa, a u kojoj se ističe nužnost pružanja anestezije ženama prilikom kiretaže u zagrebačkoj Petrovoj bolnici. Neuobičajeno, Ninčević Lesandrić odlučila je iznijeti svoje nedavno iskustvo kiretaže bez anestezije u splitskom KBC-u nakon spontanog pobačaja. Premda se ministar Kujundžić pravio neinformiranim, a predsjednik Sabora Gordan Jandroković skoro pa gurnuo u prste u uši i počeo pjevati “la-la-la” jer mu je bilo neugodno, izneseno iskustvo zastupnice itekako je rezoniralo među ženama u Hrvatskoj. Tko uostalom nije čuo horor-priče s porođaja ili kiretaža poslije induciranog ili spontanog pobačaja? Oni kojima je porođaj supruge prilika da se pokažu kao prosječni muškarci odlaskom u McDonalds i kojima je neugodno na spomen neopisive, sustavne okrutnosti prema drugim ljudskim bićima.
Hrvatski #MeToo
Mnogi su se odmah pomamili za “pokretom” nazvanim hrvatskim #MeToo. Svakako da iznošenje osobnih iskustava može doprinijeti boljoj vidljivosti i informiranosti o određenim problemima, kao i da se peticijama, prosvjedima i medijskim kampanjama može izvršiti pritisak na vlastodršce. To ipak ne čini pokret. Žene koje su iznijele svoja iskustva u anonimnim ispovijestima nerijetko su same napisale da se nisu usudile ništa prijaviti, da štoviše u njihovim medicinskim kartonima nije bilo ni spomena zahvata i komplikacija koje su doživjele i, ono što je najstrašnije, da se boje jer znaju da će se vratiti na “mjesto zločina” pretpostavljajući da njihove akcije neće dovesti do promjena u zemlji u kojoj opasno nedostaju liječnici i drugo medicinsko osoblje.
Zbog istog nepovjerenja u “institucije” u Hrvatskoj je pao i broj prijava nasilja u obitelji nad ženama, dok je istovremeno porastao broj fatalnih ishoda takvih situacija jer žene iz (anegdotalnog i osobnog iskustva) znaju da im pomoći nema. Sada pak zaštićene anonimnošću i brojnošću sličnih iskustava mogu iznijeti ona vlastita nadajući se da će se nešto promijeniti. No organizacija Roda već godinama upozorava na nasilje na porođaju i prilikom izvođenja ginekoloških pregleda i zahvata, da bi se malo što promijenilo. Bilo je potrebno da privilegirana žena s glasom u javnosti progovori o svojem iskustvu da se pogled svrne i na nas ostale. Sama činjenica da suosjećamo s njom, u ovom se slučaju ne može proglasiti ženskom solidarnošću, isto kao što se ne možemo solidarizirati s predsjednicom Republike Hrvatske Kolindom Grabar Kitarović. Solidarnost je moguća samo među onima u istoj poziciji, a žene dijele mnoge razlike – od rase pa sve do klase.
Dakako, politika Mosta je politika privatizacije mirovinskog i zdravstvenog sustava što najviše pogađa žene te je i Ninčević Lesandrić sama to eksplicitno zagovarala. Dakle, osiromašenje državnog zdravstvenog sustava i jačanje privatnih zdravstvenih institucija što uvijek podrazumijeva i raznorazne poticaje i preusmjeravanja sredstava iz javnoga u privatno. Nakon čuđenja i ograđivanja KBC Split, kao i otkrivanja navodno povjerljivih, privatnih informacija o pacijentici, u javnost je procurila i glasina da će Ninčević Lesandrić i još jednu ženu koja je javno govorila o iskustvu svoje sestre u dubrovačkoj bolnici iste te bolnice tužiti zbog iznošenja neistina. Time je još više zapriječen put ostalima da ulažu prigovore i bune se protiv okrutnosti koji im se nanose u hrvatskim bolnicama. Ako pisneš, tužit će te ili ćeš se morati vratiti u istu bolnicu sljedeći put (jer si privatnu skrb ne možeš priuštiti). Ako pisneš, njihovi kolege koji rade iste stvari u drugim bolnicama će donijeti sud o tome što ti se dogodilo. Dakle, što drugo, nego šutiti i biti poslušna. Jer ako proizvodiš previše buke, previše pitaš, previše znaš – ne piše ti se dobro. Tvoje je da šutiš i trpiš, iako se zna da žene imaju veći prag boli, da imaju “netipične” (čitaj ne-muške) simptome i reakcije, da manje traže i uzimaju od liječnika. Zato što je žensko tijelo i ženska bol nešto što naprosto jeste.
Reforme u ginekologiji
Nakon reformi zdravstvenog sustava 1990-ih povećao se broj ginekoloških pregleda u privatnim praksama, dok se broj onih u okrilju državnog sustava smanjio. Budući da je velik broj ginekologa prešao u privatne prakse, došlo je do kroničnog manjka ginekologa i preopterećenosti ginekološke skrbi koju pokriva HZZO-a. Prosječni broj pacijenata po ginekologu koji ima ugovor s HZZO-om je 5500 žena. “Rekorderka” je ginekologinja iz Rijeke koja ima skoro 9000 pacijenata. Napravite sljedeću računicu: uzmite u obzir da bi svaka odrasla žena trebala jednom godišnje otići na redovni pregled (jer spolne bolesti imaju daleko ozbiljnije posljedice po žene, žene uostalom rađaju, imaju posljedice porođaja, pretpostavlja se da se one moraju isključivo brinuti za kontracepciju itd.), a u slučaju da je trudna ili ima kroničnih zdravstvenih problema vezanih uz reproduktivni sustav i češće. Koliko će često svaka od tih žena moći otići kod ginekologa pod pretpostavkom da svaka od njih ide samo jednom godišnje i da liječnik radi 8 sati dnevno svakim radnim danom? Srećom, tu je privatni sektor da uskoči i preuzme one koje previše vode brigu o svom zdravlju da bi čekale godinama na pregled.
E sad, uzmite u obzir i sljedeće stvari: žene koje redovno odlaze ginekologu se još uvijek stigmatizira kao promiskuitetne i moralno korumpirane. Ako uzmemo da je javna ginekološka skrb teško dostupna zbog privatizacije ginekoloških usluga te da se žene koje redovno, kako bi i trebale odlaze ginekologu, osuđuje u neposrednoj im okolini, ne čudi da postoji velik broj žena u Hrvatskoj koje nisu našle i/ili izabrale ginekologa te da je od onih koje imaju ginekologa svega njih 33,4 posto otišlo na godišnji pregled (podatak za 2016. godinu). Glavna motivacija za odlazak kod ginekologa su još uvijek bolesti genitourirarnog sustava i trudnoća. Također nije neobično da trudnice i druge žene iz vlastitog džepa plaćaju usluge koje bi im trebalo pokriti zdravstveno osiguranje. Naša ginekološka skrb je već itekako načeta privatizacijom, premda za žene ginekološki pregledi igraju podjednako veliku ulogu kao i pristup redovitim pregledima kod liječnika opće prakse iz gore navedenih razloga.
Nadalje, sjetite se odlazaka k zubaru ili na bilo kakav pregled. Zubari ne trebaju anesteziologa da bi im pacijenti mogli dobiti lokalnu anesteziju, već ju sami daju pacijentima. Također zubar će vam reći što se točno događa s vama, što slijedi, što vam trenutno radi, što vas očekuje i pitati želite li ovo ili ono. Pitat će vas i boli li vas i trebate li pauzu. Dakako, nije svaki zubar takav, niti je svaki ginekolog kao oni iz prikupljenih svjedočanstava. Ali svaki liječnik i zubar bi trebao informirati, brinuti o i dati podršku svom pacijentu. Liječnička struka ima svoj kodeks koji pretpostavlja da ljudi koji ulaze u tu struku žele raditi za dobro svih ljudi nesebično, velikodušno, diskretno i bez diskriminacije. Sve to pada u vodu, podredimo li struku ekonomskim imperativima i povjerujemo li da bolje od samog pacijenta poznajemo odgovore njihovih tijela.
Roba kao bilo koja druga
U kapitalizmu su zdravlje i zdravstvene usluge roba kao bilo koja druga. No kako kvantificirati i obračunati pružanje zdravstvene skrbi? Da bismo mogli zdravlje učiniti robom nužno je liječenje učiniti vidljivim i opipljivim procesom – uostalom, kako obračunati i naplatiti utješnu riječ ili dodir, pomoć pri ustajanju ili namještanje jastuka pod pacijentovom glavom? Sve su te sitne, ali beskonačno važne, radnje postale domena medicinskih tehničara koje s razlogom najčešće nazivamo medicinskim sestrama. Ako pomnije čitamo sva prikupljena iskustva, kao najbitnija stvar nameće se pitanje efikasnosti. Ako želimo pružiti najefikasniju moguću skrb, sve ove sitne stvari koje humaniziraju cijeli proces, bacaju se u zapećak. Tko želi malo pažnje i dobrote, neka plati. Tko ne želi bol i teške višegodišnje posljedice poput seksualne disfunkcije i inkontinencije, neka plati. Makar se to kosilo s osnovnim načelima struke.
Sve problematične i bolne stvari koje se događaju ženama pri porodima i ostalim postupcima proizlaze iz toga što su sve to stvari koje je teško “uvesti u red”. Tko može znati koliko će trebati svakoj pojedinoj ženi da rodi, ili dođe do iduće faze porođaja, ili tko može znati koja je bol nepodnošljiva i zaslužuje anesteziju kod svake pojedine osobe? Zato dripovi, rezanja međice, tjeranje na tiskanje, iako žena nije dovoljno otvorena, šivanja bez anestezije “dok je vruće” – da uštedimo vrijeme i novac. Duboko ukorijenjeno shvaćanje žene kao intelektualnog djeteta koje je tu samo da rodi – bez mogućnosti odlučivanja i sudjelovanja je druga bitna stvar koja dovodi do barbarskih praksi u rađaonama i ginekološkim praksama. Dok ćemo kod zubara bez previše pitanja dobiti lokalnu anesteziju ili osnovne informacije o svojem stanju i postupku koji medicinsko osoblje obavlja na nama, u ginekologiji, grani medicine posvećeno ženama i specifično ženskim zdravstvenim “problemima” – nema ni govora o tome. Možemo početi već sa samim instrumentima koji su potpuno neprilagođeni ženama i pretpostavljaju da su sve žene iste.
Tako su u Hrvatskoj sva rodilišta obdarena statusom “prijatelja djece”, ali se čini da ih je malo koji su prijatelji majki, a kamoli žena općenito. Simptomatična je stoga bila reakcija na ispovijed Ninčević Lesandrić – muškarac kojemu je neugodno jer je to privatna stvar i liječnik koji štiti svoju struku na štetu iste te struke i pacijenata. Potpuno je zapravo nebitno je li Jandrokoviću neugodno ili ne – nikome od nas s nešto empatije nije bilo ugodno slušati Mostovu zastupnicu – jer to nije privatno pitanje već sustavni problem proizašao iz ekonomskih imperativa. Dok se nekada gledalo na ženska tijela kao nešto što se samo događa ženama, danas ne moramo pristati na to. Isto kao što ne moramo odgovarati na argumente poput: “a kako su žene nekada…” – Što? – Imale po 15-20 trudnoća tijekom života i po 10 poroda koji bi ih lišile života ili ga ozbiljno ugrozili?
Danas nije dovoljno da preživimo ginekološku struku, već i da imamo što manje posljedica po svoje seksualno, psihičko i reproduktivno zdravlje nakon poroda. U konačnici, žene se ne smije tretirati kao da su na porođajnoj tekućoj traci i suosjećati s njima u tolikoj mjeri što nažalost nisu rodile malog Hrvata/Hrvaticu kao što je to učinio Kujundžić – ne znajući uopće koliko je visoka stopa spontanog pobačaja u prvim mjesecima trudnoće. Zadovoljavajući odgovor na pitanje što će nam se dogoditi na porođaju, pogotovo ne iz liječničkih usta, više nije ono što je moja prababa rekla svojoj jedinoj kćerki: “Il’ ćeš rodit’, il’ će ti oči ispast’.” Nema ničega tajnovitoga i neizbježnoga što se tiče ženskoga tijela, pa ni rađanja.