More zelenih zastava sa simbolima ruke naoružane mačem, koja predstavlja oznaku autohtonog poljskog fašističkog pokreta iz međuratnog perioda, pored njih crne zastave talijanskih grupa koje se smatraju izravnim nastavljačima pokreta Benita Mussolinija, a iza njih dvjesto tisuća uglavnom poljskih državljana zajedno s državnim vrhom. To je slika koja je otišla u svijet sa jučerašnje proslave stogodišnjice poljske nezavisnosti. Marševi 11. studenog u Varšavi nisu novost. Oni se održavaju već deset godina, a svake su godine sve veći. Pokrenula ih je organizacija Nacionalno-radikalni logor (ONR), eksplicitno fašistička organizacija koja je osnovana sredinom 1930-ih kada je sudjelovala u antisemitskom nasilju tipičnom ne samo za nacističku Njemačku, već i za međuratnu Poljsku.
Spletom povijesnih okolnosti, većina poljskih fašista nije tijekom Drugog svjetskog rata kolaborirala s nacistima, ne zato što su imali neke osobite prigovore njihovoj ideologiji, već zato što u nacističkim planovima za Poljake u Istočnoj Europi više nije bilo mjesta. Tu historijsku slučajnost poljska desnica i historijski revizionisti danas koriste za rehabilitaciju poljskog fašizma, tvrdeći da se on na neki način razlikuje od onog koji je vladao u zemljama poraženima u Drugom svjetskom ratu. Sve to omogućilo je opskurnoj fašističkoj grupi da potpuno zadominira središnjom proslavom poljske nezavisnosti. To je situacija koja se svakog 11. studenog nastavila do danas. Još 2011., vlada koju je tada vodila desnocentristička Građanska platforma (PO), pokušala je fašističku proslavu zamijeniti državno organiziranom. No taj je pokušaj bio neuspješan.
Izblijedjela politička razgraničenja
Zapravo, država je doista počela službeno predvoditi marš, ali na njemu još uvijek dominiraju fašisti, potpomognuti svojim ideološkim kolegama iz cijele Europe. Tako je varšavski 11. studenog postao najveći skup ekstremne desnice u svijetu. Na njemu su već godinama najistaknutiji slogani i transparenti oni koji otvoreno pozivaju na čistoću bijele rase te ubijanje ljevičara i nekršćana. Sve je naravno redovito praćeno brojnim incidentima napada na manjine i prostore koji se smatraju nedovoljno nacionalističkima. Razina otvorenog fašizma i brojne kritike zbog koje zbog toga dobiva prisilile su poljsku vladu, koju od 2015. vodi ekstremna desnica, da još jednom pokuša uspostaviti kontrolu nad cijelim događajem, ponovo bezuspješno. Nakon ovogodišnje sudske odluke da država ne može tek tako preuzeti ranije najavljeni prosvjed, dvije su se strane dogovorile o zajedničkom događaju.
Tako je središnja proslava poljske nezavisnosti ponovo prošla u potpunom trijumfu fašista. Ali bilo bi, po svemu sudeći, pogrešno vjerovati da se itko od poljske elite zbog toga osobito zabrinjava. Vladajuća stranka Pravo i pravda više je puta branila organizatore varšavskog Marša, osobito dok su bili u opoziciji. Danas opozicijska Građanska platforma, iako se protivi maršu, zapravo ide niz dlaku retorici koja pogoni poljsku ekstremnu desnicu. “Heroj” liberalno-konzervativne Poljske Donald Tusk tako je povodom dana nezavisnosti naglasio da se on suprotstavlja vladajućoj ekstremnoj desnici jer su oni zapravo suvremeni boljševici koji dijele i ugrožavaju naciju. Tek ga je pozicija predsjednika Europskog vijeća vjerojatno spriječila da ih nazove predstavnicima “židokumune”. Time bi i službeno odustao od svakog pokušaja poljskih političara da se barem formalno razgraniče od fašista koji im nameću agendu.