U nedjelju su na rasporedu lokalni izbori o Sloveniji. Kakvi se politički trendovi nameću i što nam ti izbori govore o ključnim političkim temama u zemlji?
“Ako će se tvoja kandidatura uistinu svoditi tek na rat sa susjedima, znaj da moju podršku nećeš dobiti. I sam znaš što izostanak potpore dvaju važnih resora poput teritorijalne kohezije i EU sredstava znači za regionalni razvoj, a prije svega za razvoj infrastrukture”, tako je nekadašnji ministar za koheziju, Marko Bandelli, priprijetio jednom od kandidata za gradonačelničko mjesto u općini Komen. Upravo je Bandelli bio gradonačelnik te općine prije nego što je na prošlogodišnjim državnim izborima zasjeo u parlament. Kasnije će u okviru kvote svoje stranke, dakle Stranke Alenke Bratušek, postati i član vladinog kabineta.
Unatoč činjenici da se vinuo na državnu razinu, Bandelli događaje na lokalnoj razini nije htio prepustiti slučajnosti. Izabrao si je nasljednika, a to nije bio adresat gore citiranog upozorenja u kojem prijeti s uskratom vlastite podrške te podrške infrastrukturnog ministarstva pod vodstvom Bratušek. Bandelli je prijeteće pisamce poslao još istoga dana kada se nepoželjni kandidat drznuo uložiti svoju kandidaturu. O tome koliko se šerifovski ponio u cijeloj priči svjedoči i činjenica da je navedeni sadržaj na znanje poslao na veći broj elektronskih adresa kako poanta ne bi bila promašena. Kada je sadržaj (a kako i ne bi?) procurio u javnost, ministarski se kauboj ispričao, no premijer Šarec je svejedno zatražio njegovu ostavku, odnosno ponudio mu je mogućnost da s ministarske dužnosti odstupi sam ili bude smijenjen u parlamentu. Tako je Bandelli, koji za samog sebe tvrdi da je u dva mjeseca napravio puno toga te da je sada zbog medijskih pritisaka potpuno dotučen, morao odstupiti s dužnosti te se vratiti u zastupničke klupe.
Uplitanje “visoke politike”
Za sada je koalicijska petorka prvi ministarski gubitak podnijela bez težih potresa, no unatoč tome Bratušek je Šarcu priprijetila da od sada nadalje od sviju očekuje strogo slijeđenja jednakih pravila. Naime, u javnosti je još uvijek svježe sjećanje na prvu veliku polemiku vezanu uz novu vladu, odnosno imenovanje Damjana Črnčeca u kabinet predsjednika vlade. Dotični je u prošlosti otvoreno iznosio ksenofobna stajališta i druge oblike govora mržnje na društvenim mrežama. Šarec mu je tada stao u obranu, jer su to navodno bila njegova bivša stajališta, tvrdeći da je ipak stručnjak u svojem području. Uglavnom, sličnih uplitanja s državnog vrha kakve si je priuštio Bandelli nesumnjivo ne manjka, samo su nešto profinjenija i manje grubo izvedena, a da su žešća samo bi pogoršala ionako tešku situaciju. Dakle, Slovenija se ponovno sprema na lokalne izbore koji će se održati ove nedjelje, 18. novembra.
Pogledajmo najprije nekoliko brojki s kojima malko možemo predočiti utakmicu za lokalnu vlast. U Sloveniji postoji 212 općina za koje će se ovoga puta boriti 674 načelničkih kandidata, od čega samo 98 žena, odnosno 15%. Stanje na terenu ustvari je još poraznije s obzirom na to da je trenutno tek 16 načelnica u državi, odnosno bijednih 8%. Nadalje, 150 načelnika profesionalno se bavi tim poslom, dok 52 to čini neprofesionalno, što znači da imaju pravo tek na polovinu plaće. Inače, gradonačelničke plaće godišnje koštaju 6 milijuna eura proračunskog novca. U razdoblju uoči lokalnih izbora u medijima se prije svega često pričalo o tome kako je općina previše, da imaju premalo stanovnika i da su za državu preskupe. Stručnjakinja u području lokalne samouprave, Simona Kukovič, s Fakulteta za društvene znanosti, sve navedeno osporava kao neosnovano.
Tako se u odnosu na prosjek članica EU slovenske općine po svojoj veličini, brojnosti i broju stanovnika smještaju negdje u sredinu, dok je s obzirom na financiranje Slovenija na samom dnu ljestvice. To je recimo vidljivo iz prosjeka glavarine, odnosno troška po stanovniku općine, novca koji općinama pripada zakonski i koji bi trebao osigurati normalno upravljanje lokalnim nadležnostima. Neovisno o tome, kada je stavka glavarine posrijedi, država se uvijek iznova pokušava cjenkati, pa je tako 2016. godine umjesto 652 eura koji su trebali biti izdvojeni za pojedinog stanovnika općine, država općinama isplatila tek 552 eura. Uzevši u obzir da aktualni predsjednik vlade, Marjan Šarec, dolazi iz gradonačelničkih redova (naime, do sada je u dva mandata vodio općinu Kamnik), na to se pitanje u određenoj mjeri počinje obuhvatnije odgovarati i navodno za njega ima više sluha.
Povratak starih aseva
Također je opće rašireno i uvjerenje o bujnoj općinskoj birokraciji, iako je u svih 212 općinskih uprava zaposleno tek oko 4.500 ljudi – u najmanjim općinama zaposlene su tek dvije ili tri osobe, dok je u najvećoj, ljubljanskoj, oko 650 zaposlenih. Za usporedbu, državna uprava ima više od 30.000 zaposlenih osoba. Što se tiče političke moći omogućene zakonodavstvom, slovenski su načelnici drugi najmoćniji u Europi, a veće ovlasti imaju samo načelnici u Francuskoj. No, u praksi su to, upravo zbog manjka sredstava i nezadovoljavajućeg financiranja, najčešće tigrovi od papira. Kao zanimljivost također možemo navesti da je 11 načelnika na funkciji još od 1994. godine, čitave 24 godine, odnosno osam punih mandata! Zakonski gledano, načelnička funkcija nije ograničena u pogledu broja mandata te stoga dugogodišnja načelništva nisu ništa posebno. Jednostavno se čini da pojedinci na lokalnoj razini još uvijek imaju značajno veću težinu i vidljivost nego na državnoj. Trend da u načelničku utakmicu uvijek više ljudi ulazi na neovisnim listama, koje obično nose njihovo ime, samo potvrđuje tu činjenicu. Tako je na svakim novim izborima neuspjeh stranačkih kandidata konstanta.
Baš je takva situacija u tri najveća slovenska grada. U njima najvjerojatniji novi/stari gradonačelnici u bitku ulaze upravo kao neovisni kandidati, odnosno kao kandidati s vlastitim listama. Bojan Šrot će se u Celju, trećem najvećem slovenskom gradu, natjecati za već šesti gradonačelnički mandat. Ankete govore da mu se smiješi brzinska pobjeda već u prvom krugu jer mu istraživanja javnog mnijenja predviđaju 50-postotnu podršku, dok njegov prvi protivnik može računati na tek 5% glasova. Upravo se Šrot do sada uvijek kandidirao na listi Slovenske ljudske stranke, ali se ovoga puta odlučio nastupiti kao neovisni kandidat na Celjskoj gradonačelničkoj listi. U Mariboru će situacija biti kudikamo zanimljivija i napetija jer će se o gradonačelniku najvjerojatnije morati odlučivati u drugom krugu, u kojem, previđa se, neće biti aktualnog gradonačelnika, Andreja Fištravca. Umjesto njega bi se u gradonačelničku fotelju mogao vratiti njegov prethodnik, Franc Kangler. Prisjetimo se, Kangler je u Mariboru pobijedio još 2006. godine, a zatim ponovno 2010. godine, no drugi je mandat završio prijevremeno, već krajem 2012.
Tada su upravo u Mariboru počeli tzv. sveslovenski narodni ustanci, a jedan od glavnih povoda bilo Kanglerovo postavljanje gradskih radara, što je ljude snažno uznemirilo. Naravno, to je bila samo iskra koja je zapalila požar šireg nezadovoljstva, što po pitanju Kanglerovog upravljanja gradom, no istovremeno i kao odraz šireg protivljenja mjerama štednje i općenito socijalnim problemima u koje je u to vrijeme bilo gurnuto puno ljudi. Sada Kangler ima velike mogućnosti da se pobjedonosno vrati iz političkog progonstva, no samo ako u drugom krugu uspije pobijediti kandidata SMC-a, Sašu Arsenoviča. Kao što smo već napomenuli, aktualni gradonačelnik, Andrej Fištravec, na svoj treći mandat ne može računati i valja spomenuti da upravo ovih dana počinje suđenje protiv njega zbog dvaju navodno spornih zapošljavanja u prvoj godini njegova gradonačelništva. Ono što je tu još značajnije jest činjenica da se Fištravec protiv Kanglera bio kandidirao upravo kao moralno bezgrešan i etičan kandidat, no u politici očito ni najljepše duše ne ostaju dugo bez mrlje.
Kronična gentrifikacija
U Ljubljani, najljepšem gradu na svijetu, kako to voli reći aktualni gradonačelnik Zoran Janković, upravo on može računati na četvrtu pobjedu i to ovoga puta u prvom krugu. Njegov najozbiljniji suparnik je Anže Logar, kandidat SDS-a, i u usporedbi s Jankovićem, kojemu ankete javnog mnijenja predviđaju 56-postotnu podršku, Logar može računati na 18% glasova. Značajno lošije stoje i drugi suparnici. Na trećem mjestu je kandidat stranke Levica, Milan Jakopovič, kojega je podržalo 2% anketiranih, a na tek 1% podrške mogu računati kandidat Socijaldemokrata i kandidat SMC-a. Čak petina anketiranih je odgovorila da iako namjerava izaći na izbore još nisu donijeli odluku te stoga ni kakvo manje iznenađenje nije isključeno. Jankoviću većina, pa i sam Logar, priznaje da je za Ljubljanu za vrijeme svoga mandata napravio puno, što je jasno svakome tko se sjeća kako je grad izgledao prije 2006. godine i to usporedi s onime kako izgleda danas. Gradski centar ima posve izmijenjen prometni režim, veći njegov dio je zapravo zatvoren za promet, mnoga parkirališta su pretvorena u nove trgove, odnosno javne površine. Usporedno s tim odvija se gentrifikacija grada, a sam centar je sve više ispunjen buticima i predviđen prije svega za turiste.
Među najproblematičnijim posljedicama toga je “Airbnb-izacija”, odnosno progon domaćih podstanara iz gradskog centra. U Ljubljani ionako uvelike nedostaje cjenovno dostupnih stanova, ali se umjesto njih masovno grade luksuzni stanovi, koje si velika većina ionako ne može priuštiti. Činjenica da najamninu koju su prije dobivali na mjesečnoj bazi, vlasnici s iznajmljivanjem preko Airbnb-a sada mogu zaraditi u svega nekoliko dana, samo dodatno intenzivira taj proces. Anže Logar, koji je na jednom od sučeljavanja na pitanje bi li kao gradonačelnik vjenčao istospolni par odgovorio da je Ljubljana slobodno mjesto te stoga i on sam može donijeti slobodne odluke, nije nikakav borac protiv gentrifikacije. Sa svojim sloganom – Zaliječimo Ljubljanu, Jankovića više kritizira što sa svojom agendom nije otišao dovoljno daleko, zbog čega Ljubljana nedovoljno nalikuje uistinu razvijenim zapadnim gradovima, recimo Amsterdamu, Beču itd. S gentrifikacijom se po Logarovom mišljenju kudikamo kaska.
Adresiranje siromaštva
Najnapredniji i sadržajno najbogatiji program, prvi koji uopće razmatra i problematizira trend gentrifikacije, ima tek trećerangirani, kandidat Levice, Milan Jakopovič. Široj je javnosti prije svega poznat kao humanitarni radnik, koji u okviru organizacije “Petka za nasmeh” pomaže siromašnoj djeci u plaćanju školskog obroka. Upravo se zbog toga 2016. godine povezao s (tada još Združenom) Levicom te je uslijed snažnog pritiska javnosti u parlamentu uspio izboriti pravo na besplatnu školsku užinu za svu djecu iz obitelji koje si to ne mogu priuštiti. Kako naime naglašavaju i brojni stručnjaci iz područja socijalnog rada, i danas, kada Slovenija već nekoliko godina bilježi visoki rast, ekonomskih i socijalnih problema nema manje, već su drugačije naravi. Rast BDP-a se u svakom slučaju ne reflektira u novčanicima najsiromašnijih, koji su sve češće gurnuti u dugotrajno siromaštvo. Srečo Dragoš s Fakulteta za socijalni rad upozorio je da se upravo dugotrajno siromaštvo između 2009. i 2014. u Sloveniji godine povećalo za 35 posto, dok je istovremeno drugdje u Europi u određenoj mjeri čak smanjeno. Dragoš naglašava da siromaštvo u Sloveniji nema neposredne veze s ekonomskim ciklusima, već da preduvjete za siromaštvo u prvom redu stvara i obnavlja politika.
Činjenica da su na prijedlog Levice koalicijske stranke sa zastupničkim potpisima podržale početak zakonodavnog postupka za podizanje minimalne plaće djeluje ohrabrujuće. Ona još prošle godine nije prelazila prag siromaštva, dok je ove godine ipak 2 eura iznad njega. Unatoč ohrabrujućoj vijesti da ipak predstoji podizanje minimalca, do stvarnog prihvaćanja te odluke štošta se može promijeniti, prije svega u pogledu toga kakav će prijedlog stvarno biti prihvaćen. U svakom slučaju možemo računati na to da vjerne sluškinje i sluge kapitala takve anomalije neće prihvatiti bez bitke, a direktorica Gospodarske komore Slovenije podizanje minimalne plaće već je komentirala tvrdnjom da s njime stvaramo “državu bogatih siromaha”.
Sa slovenskog prevela: Ivana Jandrić