Milena Zajović filmska je novinarka i urednica, aktivistica za ljudska prava u udruzi “Are You Serious?” (AYS) i koordinatorica programa nekoliko hrvatskih filmskih festivala, poput onog motovunskog. Diplomirala je psihologiju na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. U Večernjem listu obavlja uredničke poslove u rubrici Kulture. Igor Lasić razgovarao je s njom na temu aktivnosti udruge AYS i stanja izbjegličkih prava u Hrvatskoj.
Pritisci hrvatske države, policije i vladajućih političara, na aktiviste koji pomažu izbjeglicama, sve više i dramatičnije rastu. Primjeri su poznati i nažalost brojni. Kako biste opisali sistematičnost te politike, dakle, iz insajderskog kuta?
U zadnje se vrijeme susrećemo sa zaista vrlo velikim i sveobuhvatnim pritiskom o kojem ne govorimo uvijek javno, ali sve primjere zastrašivanja i drugih pritisaka na naše volontere uredno bilježimo i prijavljujemo tamo gdje je potrebno – europskim tijelima, uredu pravobraniteljice… Neugodne situacije prijavljujemo i samoj policiji koja se zbog političkih odluka nalazi u nelagodnoj situaciji da mora postupati suprotno hrvatskim zakonima. Iako se naoko nalazimo na suprotnim stranama, moji kolege i ja gajimo mnogo suosjećanja za hrvatske policijske službenike kojima u ovom trenutku nije ni ugodno ni lako. Sigurna sam da čovjeku čiji je poziv štititi građane ove zemlje nije lako, primjerice, odbiti procesirati prijavu kaznenog djela u trenutku kada mu se za pomoć obraćaju predstavnici naše udruge, ili deset sati zadržavati naše volontere u policiji i prijetiti im samo zato što su zalutale tražitelje azila usmjerili na adresu iste te policije. Isto tako, sasvim sam sigurna da velikom dijelu hrvatskih policijskih službenika nije ugodno protuzakonito protjerivati žene i djecu ili mlatiti ljude koji pokušavaju zatražiti azil u našoj zemlji, što se nažalost događa svakodnevno. Naš je krimen što o tome javno govorimo, a krivci u samom vrhu Ministarstva unutarnjih poslova očito misle da će pritiskom ušutkati one koji upozoravaju na kršenje ljudskih prava izbjeglica i tražitelja azila. Pred našu Vladu stavljen je politički imperativ ulaska u Schengensku zonu i smanjenja toka ilegalnih migracija. Oni su to odlučili provoditi represijom, zastrašivanjem i neprimjerenom uporabom sile. Međutim, bjelodano smo se uvjerili da politika zatvorenih granica i nasilja nad žrtvama rata i siromaštva ne uspijeva zaustaviti puteve ljudi. Oni su u ovakvoj situaciji samo gurnuti u ruke krijumčara, što njihovu situaciju čini još nezahvalnijom i opasnijom, umjesto da im se omogući legalan pristup prostoru Europske unije i poštuje njihovo zakonsko pravo na traženje azila. Dok se to ne dogodi, naša je dužnost upozoravati na bezakonje na granicama, koliko god to smetalo onima u vrhu vlasti. I kakvim nas god metodama pokušavali obeshrabriti.
AYS je doživljavao i fizičke napade, anonimne prijetnje i slično. Pretpostavljam da je toga bilo i više nego što se javno zna. Koliko, i smanjuje li se pritom podrška građana? Često se ističe da je u početku krize bila dojmljivo velika.
Doslovce neposredno prije ovog razgovora nazvao nas je vlasnik prostora u kojem se nalaze socijalna samoposluga i integracijski centar udruge Are You Syrious. Bio je uzrujan jer su pročelje zgrade, naše prostorije i naš kombi danas išarani uvredljivim i ksenofobnim porukama koje ističu kako izbjeglice ovdje nisu dobrodošle. Na istom su nam mjestu nedavno razbili stakla ureda, a nešto ranije i stakla na kombiju kojim djecu prevozimo na kreativne radionice i pomažemo obiteljima u selidbi. Takvi ciljani napadi obično se događaju pod okriljem noći ili neradnim danima, a redovito su trigirani našim pojavljivanjima u medijima ili porastom broja negativno intoniranih i često dezinformirajućih članaka o izbjeglicama kakve ponovno gledamo u našim medijima. Međutim kao što odgovorno novinarstvo na kraju nadvlada lažne vijesti o migracijskim putevima, tako i građanska solidarnost nepogrešivo uspijeva nadvladati individualne provale mržnje. Drago mi je reći da je zaista svaki napad na naše volontere ili imovinu do sada rezultirao izljevima velikodušne podrške, pa i porastom donacija našoj udruzi. Dakle, možemo reći da bezimeni junaci koji se iživljavaju nad nama ili našim stvarima na koncu pomažu da dobijemo još više donacija koje distribuiramo izbjeglicama. Loše se dobrim vraća.
Dok razgovaramo, stigla je vijest i da je MUP izbacio Centar za mirovne studije iz prihvatilišta za izbjeglice u Zagrebu i Kutini, zbog – manjka prostora za aktivnosti. CMS i AYS su najangažiranije organizacije u ovome, pa već možemo govoriti o radikalnom odstranjivanju nevladinog sektora iz ukupne priče?
Tužno je što CMS više nema pristup Porinu, jer su u njemu pružali izuzetno vrijedne usluge besplatnog pravnog savjetovanja tražiteljima azila, ali i ljudsko lice u trenucima u kojima je to bilo potrebno. I sami smo se u par navrata susretali s prijetnjama izbacivanjem iz Porina, i to uvijek u situacijama u kojima bismo u svojim medijskim istupima upozoravali na neregularnosti u tretmanu izbjeglica ili na druge načine pokušavali natjerati službenike MUP-a da pravedno i legalno rade svoj posao. Naše iskustvo otvara dodatni prostor sumnji da je izbacivanje CMS-a iz Porina i Kutine zapravo odmazda za njihov javnozagovarački rad. A ako je to točno, to je zaista bez presedana i ozbiljan indikator da u državi nešto ne štima. Moram biti poštena i naglasiti da AYS s ravnateljem Porina ima zaista dobru suradnju i odnos međusobnog poštovanja. Radi se o osobi koja je zajedno sa svojim suradnicima otpočetka prepoznala važnost našeg kontinuiranog rada s djecom, što je naša primarna uloga u Porinu i za što imamo potpisan ugovor s Ministarstvom unutarnjih poslova. U moru loših, to je jedan dobar primjer kako udruge i Ministarstvo mogu i trebaju surađivati na korist tražitelja azila. I upravo zbog toga iskreno se nadamo da će i CMS uskoro ponovno imati pristup Porinu te da će tamo raditi ono što najbolje rade – pružati pravnu podršku koje tražiteljima azila itekako nedostaje.
Ovih dana svjedočili smo peticiji s više stotina potpisa protiv eskalirajuće medijske propagande na štetu izbjeglica. Na koji način AYS osjeća efekte takve kampanje u svom radu?
Za nas kao volontere motivirajuće je vidjeti da šutljiva većina i dalje pamti kako smo i sami bili žrtve rata, kako su mnogi s ovih prostora raseljeni po čitavom svijetu, kako i danas mnogi mladi jednostavno napuštaju zemlju u potrazi za boljim životom. Također je motivirajuće vidjeti da građani samoinicijativno reagiraju na medijsku histeriju koja za posljedicu ima eskalaciju mržnje i dehumanizaciju onih kojima su humanitarna pomoć i solidarnost itekako potrebne. Nadamo se da će spomenutu peticiju pročitati i urednici koji odlučuju o sadržaju koji dijele u svojim medijima, jer oni će imati najveću odgovornost za potencijalnu eskalaciju nasilja temeljenu na predrasudama i lažnim vijestima.
Inzistira se i na tezi da su zaštitnici izbjeglica neodgovorne naivčine, ako ne i gore od toga – svjesni pomagači terorista. Kako odgovarate, izuzev načelnog humanitarnog i humanističkog rezona? Kako se točno razvija javni zagovor vaše platforme?
Mi inzistiramo na legalnim i kontroliranim putevima za sve koji žele zatražiti sigurnost na području Europske unije. Dakle, ono za što se mi zalažemo potpuno je suprotno od onoga što nam se imputira – da podržavamo ilegalne migracije ili terorizam. Ne zaboravimo da su upravo naši korisnici velikim dijelom ljudi koji bježe od istog tog terorizma. Sve sumnje koje smo imali na bilo kakvo ilegalno djelovanje vezano uz izbjeglice i migrante u našoj zemlji bez iznimke smo prijavljivali policiji. Uglavnom se tu radilo o sumnji na krijumčare ljudima, kojima odgovara upravo ovakva situacija u kojoj su se ljudi prisiljeni ilegalno kretati našom zemljom jer su legalni putevi zatvoreni početkom 2016. godine, nedugo nakon što je na parlamentarnim izborima pobijedila, da se poslužim eufemizmom, konzervativna politička opcija. Naše javno zagovaranje od tada je bilo usmjereno na inzistiranje na legalnosti u svim sferama – na legalnom djelovanju policije, na legalnoj migraciji, na legalnom tretmanu tražitelja azila. Na tome inzistiramo i danas. To je naša građanska dužnost.
Izbjeglice o kojima je riječ uglavnom žele samo proći kroz Hrvatsku. Neki ipak ostaju, potražuju ovdje azil, pa ga je proteklih nekoliko godina više desetaka njih i dobilo. No tu se suočavamo s drugim velikim našim problemom, integracijom tih ljudi, a pritom nije problem jedino posao i smještaj?
S obzirom na to da živimo u zemlji koja ima veliko iskustvo emigracije, ali do sada smo rijetko bili točka imigracije, na neki je način razumljivo da naš sustav nije bio spreman čak niti na relativno malen broj ljudi koji su poželjeli ostati u našoj zemlji. Govorim relativno malen jer se u prihvatnim centrima Porin i Kutina trenutno nalazi manje od 500 ljudi, a stvara se dojam nekakve preplavljujuće mase izbjeglica koja bi mogla destabilizirati zemlju. Pa više ljudi živi u mojoj zgradi u Novom Zagrebu! Tražitelji azila koji imaju sreću da im se zaista omogući pristup sustavu međunarodne zaštite u Hrvatskoj žive od 100 kuna mjesečno, nerijetko čekajući više od 18 mjeseci na bilo kakvo rješenje o svojem statusu. Dakle oni ne znaju hoće li im sutra netko reći da moraju napustiti zemlju ili da smiju ostati ovdje i pokušati nastaviti normalan život. Takvo čekanje u neizvjesnosti i neimaštini iznimno je razorno za njihovu psihu, a podrška je ograničena na nekoliko udruga koje usprkos ogromnom trudu nemaju dovoljno kapaciteta da odgovore na sve njihove potrebe. Mnogi u toj frustraciji i brizi na koncu odluče krenuti dalje, u nadi da će neka druga zemlja brže ili adekvatnije odgovoriti na njihove potrebe. Neki u tome zaista i uspiju, a mnogi se i razočaraju kada shvate da niti velika Francuska ili Njemačka nisu obećane zemlje i da se tražitelji azila i u njima susreću s brojim preprekama, pa i mogućnošću deportacije ili tzv. dublinskog vraćanja u Hrvatsku. Prednost je ipak što spomenute zemlje imaju i velike imigrantske zajednice koje u tim prvim mjesecima i godinama služe kao sigurnosna mreža ljudima koji u njih tek dolaze.
Što se praktičnih prepreka za tražitelje azila u Hrvatskoj tiče, ozbiljan je problem i što po dolasku u RH nemaju pravo raditi. Iako interesa poslodavaca ima, tražitelji moraju čekati najmanje devet mjeseci kako bi dobili dozvolu za rad. Probleme zapravo nalazimo u svim aspektima njihova integracijskog puta: od ostvarivanja prava na temeljnu zdravstvenu zaštitu, kvalitetnih tečajeva jezika, upisa u osnovne i pogotovo srednje škole, nostrifikacija diploma, pronalaženja stanova jednom kada dobiju azil… Naša udruga pokušava ih podržati na tom putu ciljanim asistencijama u svim navedenim područjima, no ponekad se pitamo ohrabrujemo li svojim radom zapravo državni nerad, jer institucijama je najlakše pustiti volontere da odrade ono za što u državnom aparatu postoje plaćeni ljudi. Zato paralelno s podrškom našim korisnicima pokušavamo utjecati na sustav da uvaži potrebe tražitelja azila i azilanata, te da na njih adekvatno odgovori. Olakšavanje procedure dobivanja OIB-a bez kojeg je u našoj zemlji nemoguće raditi ili se školovati jedna je od takvih potreba, te ujedno primjer u kojem su nadležni napokon preuzeli odgovornost i napravili primjetan napor da se birokratske prepreke uklone na zadovoljstvo svih uključenih.
Hrvatska je svoju funkciju europsko-unijske predstraže u odnosu na izbjeglice iz Azije i Afrike dobila prije niza godina, a njezin praktični vid je npr. Frontex. Ipak, danas to poprima puno veće i teže razmjere, od pendreka do moguće žice?
Fazu pendreka apsolvirali smo još krajem 2015. godine, kada je naš humani srednjoeuropski pristup počeo kliziti prema nehumanom mađarskom ili bugarskom modelu. U međuvremenu imamo sve više dojava o pucanju u zrak ili vodu kako bi se obeshrabrilo ljude koji pokušavaju ući u našu zemlju, imamo podatke o leševima koji plutaju rijekama na našim granicama, o ljudima koji su prisiljeni hodati minskim poljima natrag na teritorij BiH, imamo mrtvu šestogodišnju djevojčicu Madinu koja je nasilno istjerana iz Hrvatske, te dvoje dvanaestogodišnjaka propucanih mecima hrvatske policije nakon što su krijumčarskim kombijem prevezeni preko granice. To nisu posljedice samo političkog, nego i vrijednosnog usmjerenja naše trenutne vlasti, a Hrvatska u takvom zaokretu nažalost nije izolirana. Mislim da smo došli do točke u kojoj se moramo vrlo ozbiljno zapitati na kojoj strani povijesti želimo stajati i kako želimo da nas se sjećaju klinci koji nas u ovom trenutku i dalje gledaju kao zemlju potencijalnog spasa. Da sam na njihovom mjestu, nakon prvog ili desetog susreta s policijskim pendrekom, prema Hrvatskoj bih osjećala samo mržnju. A to nikada nije dobro.
Članice EU-a nisu posve složne u tretmanu izbjegličke krize, ako to više uopće ima smisla zvati tako. Stavovi se lome i unutar vrhuški pojedinih od njih, pa se takva jedna relacija iz Njemačke djelomično preslikava i na Hrvatsku. Kakav razvoj događaja u tom pogledu predviđate za dogledni budući period?
Nekoć opskurne političke stranke sasvim su očito profitirale od novog navodnog neprijatelja kojim mogu strašiti narod. U Mađarskoj je tom retorikom posebno trijumfirao Viktor Orban, a u Hrvatskoj populisti poput Živog zida, iako se i trenutna predsjednica i nekadašnja emigrantica Kolinda Grabar Kitarović svim silama trudi okoristiti baukom migracija. Što se potencijalnih zajedničkih europskih odluka tiče, trenutno se najviše govori o eksternalizaciji izbjegličkog pitanja i tzv. hot spotovima u trećim zemljama koje će za određenu financijsku kompenzaciju odrađivati prljavi posao Europe. S obzirom na to da se Hrvatska trenutno nalazi u sličnoj situaciji odrađivanja prljavog posla na svojim granicama, za očekivati je da će naši političari snažno podržati guranje problema još dalje od očiju europske javnosti, a time i dalje od našeg teritorija. S obzirom na razorne posljedice dogovora EU-Turska i EU-Libija, kojima je privremeno smanjen dotok izbjeglica ali su se njihovi životni uvjeti pogoršali do razmjera humanitarnih katastrofa, mogu samo strahovati za one koji su i dalje prisiljeni odlaziti iz svojih nekadašnjih domova. Europa je tim ljudima okrenula leđa.
Aktualni razvoj politike spram izbjeglica sve više se tiče radno-tržišnih prioriteta. Otprilike: naši liječnici i konobari odlaze na zapad, pa ćemo primiti izbjeglice koji mogu popuniti njihova mjesta. Kako gledate na taj pristup?
Među izbjeglicama u našoj zemlji mnogo je onih koji bi mogli popuniti ozbiljne rupe na tržištu rada. Naša udruga čak financira prekvalifikacije azilantima i tražiteljima azila koji žele raditi u deficitarnim zanimanjima, i to za sada ide jako dobro. Međutim, važno je odvojiti humanitarno od tržišnoga, jer zaštitu od stradanja jednako zaslužuju i djeca, starci, osobe koje zbog invaliditeta ili drugih razloga nisu radno sposobne. Što se visoko kvalificiranog kadra tiče, u Hrvatsku su iz bliskoistočnih zemalja stizali i vrhunski veterinari, medicinari, pravnici… Međutim, bili su prisiljeni raditi drugačije, uglavnom fizičke poslove jer su se susretali s velikim preprekama u nostrifikaciji svojih diploma. To je jedan od primjera kako ne znamo prepoznati potencijal onih koji žele i mogu doprinijeti našem društvu, a ujedno imaju temelja za dobivanje azila u Hrvatskoj.
Nisu ekonomske i ekonomsko-političke tek posljedice krize, naravno, nego i sami njezini uzroci. Koliko i kako se kritički u Hrvatskoj propituju činjenice zapadnjačkog generiranja takvog stanja u zemljama Trećeg svijeta, po vašem mišljenju?
Često upravo tako – za svjetske probleme skloni smo kriviti neki mitski zapad, iako je i Hrvatska posredovanjem Saudijske Arabije i Jordana izvozila oružje u Siriju ili pak godinama sudjelovala i sudjeluje u NATO-vim misijama u Afganistanu. Međutim nije previše konstruktivno razglabati o uzrocima sukoba koji se već dogodio, kao što u famoznoj poslovici nema puno smisla plakati nad prolivenim mlijekom. Naša dužnost sada je odgovoriti na izravne posljedice destabilizacije Bliskog istoka i drugih dijelova svijeta odakle nam dolaze migranti, pružanjem legalne i humane podrške žrtvama rata, siromaštva ili političke opresije. Na to nas ne obvezuje samo etika, već i niz domaćih i međunarodnih zakona koje nitko, a pogotovo vlast, ne smije ignorirati.