Na Balkanu praktično ne postoje dvije susjedne zemlje koje nemaju dugu povijest nacionalističkih sukoba. Na jugu poluotoka, ta je povijest nedavno ponovo izašla na vidjelo, no mržnja ne mora nužno uvijek pobijediti.
U selu Bularat na jugu Albanije, krajem prošlog mjeseca okupili su se dužnosnici albanske i grčke vlade kako bi zajedno sa seljanima obilježili jedan od grčkih nacionalnih praznika: dan kada je 1940. Grčka odbila ultimatum fašističke Italije. No dok je ceremonija trajala, jedan mlađi seljanin, imenom Konstandinos Kacifas, snimljen je kako iz kalašnjikova puca u neodređenom smjeru. Nakon kraće pucnjave, Kacifasa su ubili pripadnici albanske specijalne policije. Prema obrazloženju albanskih vlasti, postupak policije bio je opravdan, s obzirom da je počinitelj pucao prema policiji. No obitelj i dio seljana tvrdi kako je policija postupila protuzakonito i kako riječ o ubojstvu, jer Kocifas više nije predstavljao nikakvu opasnost za policiju. Kako se ispostavilo kasnije, Kacifas je bio član fašističke organizacije Zlatna zora i istodobno pripadnik grčke vojske, što je cijelom incidentu dalo dodatnu zapaljivu političku dimenziju.
Ubrzo je uslijedila erupcija nacionalizma. Zlatna zora i neke druge nacionalističke organizacije u Grčkoj proglasile su Kacifasa nacionalnim herojem, koji je pao ili za povratak juga Albanije u sastav Grčke ili u obranu prava grčke manjine u Albaniji, ovisno o interpretaciji. Više stotina ljudi, iseljenika iz Bularata i članova Zlatne zore, došlo je 8. novembra u selo kako bi sudjelovalo na sprovodu svog heroja. Sahrana se brzo pretvorila u politički skup, na kojem su sudionici više puta složno skandirali rasističke slogane usmjerene prema Albancima. Zatim su sudionici nakratko blokirali cestu koja povezuje Albaniju i Grčku. Nacionalna euforija se u Grčkoj proširila i na dijelove ljevice. Kada je potpredsjednik grčkog parlamenta Nikitas Kaklamanis, inače član desničarske Nove demokracije, predložio minutu šutnje za Kacifasa, pridružili su mu zastupnici Komunističke partije, pa čak i manji dio zastupnika vladajuće Sirize.
S druge strane, u Albaniji je incident, i osobito demonstracije nakon sprovoda, potaknuo jednako snažnu nacionalističku reakciju. Velike stranke mahom su zauzele umjerene pozicije, ali manje stranke, i osobito razna nacionalistička udruženja, iskoristile su događaje kako bi pozvale na “otpor grčkoj opasnosti”. Antigrčko raspoloženje na društvenim mrežama često se pretvaralo u rasističke komentare. Navijači FK Partizani, jednog od najvećih tiranskih nogometnih klubova, digli su transparent na kojem je pisalo “Jedan Grk manje je jedno kopile manje”. Stvar je tim čudnija jer ne samo da njihov klub nosi ime po partizanskom pokretu, nego i navijačka grupa kao svoj simbol koristi lik Che Guevare. Medijske interpretacije svega ovoga slijedile su već standardnu šablonu: u njima je kozmopolitska liberalna elita prozivala glupe siromašne nacionaliste, zaboravljajući kao i obično kako šovinizam nastaje upravo kao krivi odgovor na siromaštvo i otuđenje.
Povijesna perspektiva
Odnosi Albanije i Grčke su većinu moderne povijesti bili vrlo napeti. Tijekom Prvog balkanskog rata (1912.-1913.), Albanija je proglasila nezavisnost od Osmanskog Carstva na umoru. No to se proglašenje odnosilo i na osmanski teritorij koji je željela priključiti Grčka. Kada je na kraju tog rata povučena granična linija između dvije zemlje, mnoga su većinski grčka sela ostala u Albaniji, a albanska u Grčkoj. Albanija je u tom periodu bila preslaba da bi osporavala razgraničenje, ali ni grčke se vlade s njim nikada nisu pomirile. U najoptimističnijim interpretacijama, svi Albanci pravoslavci, tada otprilike petina stanovništva, predstavljani su kao Grci. Otprilike polovina južne Albanije nazivana je službeno “sjevernim Epirom”, koji tek treba vratiti Grčkoj. Istodobno, grčke nacionalističke paravojske počinile su u tom kraju i nekoliko zloglasnih masakara.
Grčka vlada je nadalje 1923. godine pokušala iseliti cijelu albansku zajednicu (koja se naziva Čamima) iz Grčke, po uzoru na razmjenu stanovništva koju su nakon Prvog svjetskog rata organizirali s Turskom. S druge strane, grčka manjina u Albaniji također je bila zlostavljana pod režimom kralja Ahmeta Zoga. Većina njih bili su siromašni seljaci ili bezemljaši koji su radili za veleposjednike. Stvari su se dodatno pogoršale kada je fašistička Italija 1939. okupirala Albaniju i iz nje planirala svoj napad na Grčku naredne godine. Taj talijansko-grčki rat, u kojem je na talijanskoj strani sudjelovala i albanska marionetska vlada, otada je predmet spora između dviju zemalja. Grčka službeno još uvijek smatra Albaniju agresorom. To ima i praktične posljedice. Albanci koje su grčke vlasti 1944. istjerale iz zemlje zbog ovog rata ni danas nemaju pravo na grčko državljanstvo ni na povrat zemlje koja im je tada oduzeta.
Pred kraj Drugog svjetskog rata i jedna i druga zemlja su uz rat protiv nacista vodile i građanske ratove. Čami su iz Grčke istjerani pod optužbom za kolaboraciju s nacistima, iako se dio ljudi iz te zajednice priključio i grčkim partizanima. Nakon što su u Grčkom građanskom ratu 1949. godine desničarski monarhisti konačno pobijedili komuniste, a u Albaniji istodobno uspostavljen socijalistički režim, dvije su zemlje bile u stanju lažnog rata, odnosno visokih napetosti iako bez pucanja, gotovo tri desetljeća. No status manjina nije bio isti. U Albaniji je grčka zajednica dodatno povećana grčkim komunistima koji su preselili tamo, što je pomoglo osnaživanju veza između dvije zajednice, kao i poslijeratna agrarna reforma, od koje su koristi imali svi siromašni seljaci, bez obzira na nacionalnost.
Borba za budućnost
Dio pripadnika grčke manjine također je znatno napredovao, zauzimajući visoke funkcije vojnih oficira, inženjera, liječnika. No oni koji su bili osumnjičeni da održavaju veze s desničarskim vladama u Ateni, osobito za vrijeme vojne hunte u Grčkoj, bili su žestoko proganjani. Zanimljivo, ova podjela unutar zajednice albanskih Grka postoji do danas. Dio njih snažno podržava najšovinističkije grčke stranke, ali istodobno polovica i dalje glasa za Socijalističku partiju Albanije, koja je formalni slijednik komunista, iako je davno napustila ideologiju socijalizma. Kada je ranih 1980-ih na vlast u Ateni prvi puta došla ljevica, odnosi su se smjesta popravili, otvorile su se neke ekonomske i kulturne veze, a pojedine poznate figure grčkog pokreta otpora i ljevičarske ikone, poput Manolisa Glezosa, čak su i posjetile Albaniju. No to nije potrajalo i u narednom periodu odnosi su se periodično popravljali i kvarili.
Od 1991. nadalje otprilike petsto tisuća Albanaca otišlo je na privremeni rad u Grčku. Odnos prema njima tamo nije uvijek bio dobar, osobito na početku, kada je bilo i dosta napada na njih, bilo od strane policije ili desničarskih bandi. No druga generacija albanskih migranata u Grčkoj već je bila puno integriranija, iako su stranke poput Zlatne zore neprestano huškale protiv njih. Odnosi periodično eskaliraju ovisno o mnogim nepredvidivim faktorima. Sto godina povijesti nekada je teško prevazići. Etnički nacionalizam i dalje je uobičajena lažna svijest u obje zemlje. Tome se pridodaju i neki objektivni neriješeni problemi, poput razgraničenja na Jonskom moru za koje se pretpostavlja da u ima znatne zalihe nafte, ali i imovinskih pitanja još iz 1940-ih. Ipak, istovremeno uz napetosti postoje i povremeni izrazi empatije i solidarnosti između naroda.
Kada je Siriza prvi puta pobijedila na izborima u Grčkoj, u Albaniji je bilo puno pozitivnih komentara, pa čak i zahtjeva da se nešto slično pokrene ovdje, i to među “običnim ljudima”. Za vrijeme referenduma o “memorandumu”, javno mnijenje bilo je podijeljeno između nacionalista koju su tvrdili da Grčka zaslužuje da se raspadne i naprednijih ljudi koji su izražavali solidarnost s grčkim narodom. Podloga za tu solidarnost postoji u obje zemlje. Zadatak je naprednih ljudi i ljevice da je ojačaju, u skladu s popularnim grčkim anarhističkim sloganom: “U Grčkoj, Turskoj i Albaniji, neprijatelj je unutar banaka i ministarstava”.