Već tjednima Bugarsku potresaju žestoki prosvjedi kojima se s vremenom pridružuje sve širi krug ljudi. Ono što je započelo kao otpor povećanju cijene goriva, u međuvremenu je razotkrilo i niz drugih problema u zemlji.
Dan nakon ovogodišnje obljetnice mitskog 10. novembra 1989., kada je ostavkom šefa komunističke partije Todora Živkova službeno započela bugarska “tranzicija”, u Sofiji je organiziran protest protiv visokih cijena goriva, obaveznog osiguranja automobila i predloženog novog poreza na stare automobile. Prosvjed se ubrzo proširio na tridesetak gradova i uključivao blokade cesta i graničnih prijelaza. Iako je uglavnom bilo mirno, došlo je i do nekih tenzija. Npr. jedan je ljutiti vozač kamionom pokušao probiti blokadu i pritom ozlijedio jednu ženu. Ove su se blokade i marševi naposljetku spojile s već ranijim prosvjedima majki djece s invaliditetom. One su zahtijevale ostavku potpredsjednika vlade Valerija Simeonova (iz redova ekstremne desnice), koji ih je nazvao “brbljavim majkama navodno bolesne djece”. Krajem prošlog tjedna, on je konačno i podnio ostavku, obrazlažući je “medijskim pritiscima”.
Kao što smo spomenuli, druga stavka prosvjeda su cijene obaveznog osiguranja automobila koje su porasle s 270 na 1.000 leva, odnosno sa 140 eura na preko petsto. To je posljedica odluke suda da su osiguravajuće kuće dužne povećati fond predviđen za naknade obiteljima poginulih u prometu, a kuće to planiraju naplatiti od osiguranika. Naposljetku, novi ekološki porez koji također uvodi vlada opravdan je tobožnjom željom da se građani “potaknu” da kupuju nove automobile s manjom emisijom CO2. Prosječna dob automobila ovdje je 20 godina, dok novi automobili čine svega 5% vozila. Naravno, ne radi se ni o kakvim rigidnim navikama ili mentalitetu koji se može razbiti “poticajima”, već naprosto o siromaštvu. No ni to nije jedina promjena u poreznoj politici. Predloženo je povećanje poreza na nekretnine koje se na prvi pogled čini pravednim: oni koji žive od iznajmljivanja više nekretnina doista bi trebali plaćati više poreza.
Eutanazija javnog prijevoza
No zakon ni na koji način ne čini razliku između ljudi koji nekretnine koriste kao kapital i ostalih. S preko 90% ljudi koji žive u vlastitoj nekretnini, Bugarska spada u vrh EU, a dobar dio ljudi ima i vikendicu na selu. Sve to su naravno tekovine socijalizma, a novi porez bi dakle bio još jedan udar na većinu. Poput ostalih prijedloga, i ovaj kažnjava već siromašne, a privatne osiguravajuće kuće i lanci benzinskih pumpi i dalje povećavaju zaradu. No nisu lobisti tih privatnih interesa jedini koji su se urotili protiv bugarskih radnika. Katastrofalno stanje javnog prijevoza u većini gradova i ekstremna centralizacija ekonomije koja je dovela do depopulacije zemlje i koncentrirala većinu poslova u svega nekoliko velikih ekonomskih centara, učinila je gotovo sve bugarske radnike ovisnima o automobilu. Kao što je sociolog Čavdar Najdenov jednom jezgrovito rekao: “u Bugarskoj gorivo znači posao”.
Željezničkom sustavu kronično nedostaje investicija, što se tumači kao priprema za privatizaciju. Stvari su otišle toliko daleko da je čak i Europska komisija nedavno pokrenula mjere protiv Bugarske zbog izostanka poboljšanja u sigurnosti pruga. Vijesti o krajnje raspadnutom stanju vlakova povremeno se probijaju u bugarske medije kroz šumu izmišljenih problema, poput borbe protiv “rodne ideologije” kojom se bave političari, i to prije svega zbog smrtonosnih požara koji su mogli biti izbjegnuti i iskakanja vlakova iz tračnica. Stoga nije nimalo čudno da je većina radnika postala potpuno ovisna o svojim starim automobilima. Umjesto da promovira siguran i jeftin željeznički promet, koji uz sve to i znatno manje zagađuje, vlada je odlučila novim ekološkim porezom povećati cijene goriva sugerirajući onima koji voze starije dizele da si kupe Teslu ako ne žele plaćati novi porez.
Opća neimaština
Slično prosvjedima na zimu 2013., kada su povod bile visoke cijene režija, sadašnji prosvjednici tvrde kako su njihove plaće od svega petstotinjak leva (250 eura) jednostavno preniske da bi izdržali rastuće troškove života. Ovdje je još 2008. ukinut minimalni neoporezivi dio plaće i uvedena jedinstvena stopa (tzv. flat tax), čime je teret održavanja državnog aparata u potpunosti prebačen na siromašne i radničku klasu. Kako svjedoče izjave prosvjednika emitirane na TV-u, velik broj obitelji ovisi o jednoj plaći. Istodobno, najveća bugarska sindikalna središnjica procjenjuje da je potrošačka košarica četveročlane obitelji 2.400 leva mjesečno. Manje od petine bugarskih radnika zaradi toliko. Gotovo trećina ima primanja manja od službene granice siromaštva od 321 lev (160 eura po osobi). Više od 50% zarađuje manje od 500 leva. Stoga ne čudi da je jedan od kasnije dodanih zahtjeva neoporezivi dio plaće od 800 leva i nulta stopa PDV-a za neke osnovne potrepštine poput lijekova i hrane.
Naravno, razni ekonomski analitičari osporavaju ove brojke, odnosno pozivaju se na činjenicu da je “prosječna plaća” ove godine skočila na 1.000 leva. No to je samo ilustracija toga koliko rastu socijalne razlike, jer prosjek naviše povećavaju primanja malobrojnih bogatih. Gotovo 80% radnika prima manje od 900 leva. Sve to doprinosi strahovitom rastu izrabljivačkih “brzih kredita” koji se nude čak i penzionerima. No čak i kad bi tih tisuću leva bila realna plaća koju primaju bugarski radnici, svejedno bi ovo bila jedina zemlja u kojoj za obavezno osiguranje automobila moraš dati cijelu mjesečnu plaću. Ali kako vlada reagira na ove prigovore? Ministar financija Vladislav Goranov obećao je više transparentnosti, odnosno da će na svakom računu ubuduće jasno pisati koji dio novca ide privatnim preprodavačima. To samo po sebi, međutim, neće pomoći da se cijene snize.
Rastuća lista zahtjeva
Liberalni komentarijat je podijeljen oko ovih prosvjeda. U jednom kutu su oni koji u svemu vide zavjeru opozicije da sruši vladu, pa pozivaju na oprez. U drugom su oni koji podržavaju prosvjede, unatoč paralelama s događajima 2013. koje liberali nikada nisu hvalili. Ovi drugi ključ problema vide u koruptivnim vezama države i ekonomskih elita, koje rade u korist monopola ruske kompanije Lukoil. Iako nije nemoguće da Lukoil doista organizira kartel i održava cijene visokima, razbijanje tog kartela i otvaranje tržišta ne bi pomoglo većini bugarskih radnika čije niske plaće jedva pokrivaju i druge troškove. Jedan uspaničeni, ali prosvjednicima sklon komentator, zagrmio je kako je ovo zapravo “prava socijalistička revolucija” (nasuprot onoj 1944.) za koju su poslodavci sami krivi i koju može zaustaviti samo “kapitalizam s ljudskim licem”.
Naravno, ako se koncentriramo samo na problem Lukoila i njegove navodne zavjere, promaknut će nam svi oni drugi problemi koji su ljude natjerali na ulicu, poput niskog standarda, siromaštva, ekonomske emigracije koja razdvaja obitelji itd… Zanimljivo je da su zahtjevima prosvjednika dodani i oni vezani uz povećanje plaća liječnika i medicinskih sestara, ali i mirovina. Što se više ljudi priključuje tim više raste lista zahtjeva, koja izgleda kao opasna optužnica protiv premijera Bojka Borisova i njegovog režima koji za svoj glavni cilj uzima pomaganje kapitalu i to štedeći na kvaliteti života bugarskih stanovnika.