Politički je kalendar u Europi već gotovo službeno ovjeren: povijest se dijeli na vrijeme prije i poslije odlaska Angele Merkel. Njemačka kancelarka je početkom jeseni najavila da se neće više kandidirati za predsjednicu Kršćansko-demokratske unije (CDU), a što podrazumijeva da joj je ovo i zadnji mandat na čelu njemačke vlade. Nakon toga je, navodno, sve neizvjesno: kako u Njemačkoj tako i u Europi.
Lako se, čitajući “panegirike” i slutnje, stekne dojam da je Europu na okupu držala samo Angela Merkel. Ona je (bila) brana usponu “populizma” i faktor stabilizacije kontinenta nakon prekoatlantskog prelijevanja financijske krize. Kad se tako usredotočite na jednu osobu, ma kolika joj moć bila, lako izgubite iz vida socijalne troškove te stabilizacije i njihovu ulogu u rastu politički “opasnih” pokreta i stranaka. Da je ta “pozadina” itekako bitna svjedoči i utrka za njenog nasljednika u CDU-u.
Naime, jedan od kandidata, a vjerojatno i favorit, za mjesto predsjednika stranke je Friedrich Merz. Riječ je o čelniku zastupničkog kluba CDU-a iz ranih dvijetisućitih i povratniku u politiku nakon 2009. kada se privremeno umirovio zbog sukoba s Merkeličinom strujom. Političko umirovljenje mu je dobro došlo u financijskom smislu: prebacio se u privatni sektor i radio za više kompanija, među kojima je najpoznatija BlackRock, američka investicijska firma. Kako se nedavno otkrilo, godišnja mu primanja iznose oko milijun eura, a pretpostavlja se da je ukupno “težak” nekoliko milijuna eura.
Klasna introspekcija
To je otkriće bacilo sjenu na njegovu kampanju i političke izglede ako postane predsjednik stranke. Na tragu one “pozadine” koju smo spomenuli, u CDU-u su se zabrinuli oko političkog efekta koji će predsjednik milijunaš koji posjeduje dva privatna aviona postići u društvu obilježenom klasnim nejednakostima. Merz je inače otprije poznat po rigidnim neoliberalnim i antiradničkim stavovima, a stečeni prihodi u privatnom sektoru samo podebljavaju taj imidž. Toga su, čini se, prilično svjesni u stranci i time pokazuju da su sociološki puno obazriviji prema siromašnima nego što su to politički.
Sam Merz si je pokušao oprati imidž potezom iz domene klasne introspekcije. U razgovoru sa čitateljima Bilda je ustvrdio da on pripada (višoj) srednjoj klasi. I to je objasnio ovako: “Za mene srednja klasa nije samo ekonomska oblast. Od svojih roditelja sam usvojio vrijednosti koje karakteriziraju srednju klasu kao što su naporan rad, disciplina, pristojnost, poštovanje i znanje o tome da se nešto mora vratiti nazad društvu ako to možemo priuštiti.” Opisao je Merz i svoje viđenje viših klasa za pripadnost kojima ga navodno krivo optužuju: “Kad mislim o višoj klasi ili eliti, mislim o onim ljudima koji su naslijedili novac ili kompaniju i na račun toga uživaju cijeli život. Ja nisam taj.”
Dakle, prema Merzu, ako u više klasne ešalone nisi dospio pukim nasljedstvom onda im i ne pripadaš. A ako im pripadaš, ali živiš po imaginarnim vrijednostima srednje klase, onda im isto ne pripadaš. Može nas možda zabavljati Merzova klasna teorija, ali potreba da ju iznosi kao kandidat za predsjednika (i dalje) najjače stranke u najmoćnijoj europskoj državi govori nam da je klasno pitanje presudno političko pitanje. I u tome se i očituje navodna stabilnost ere Angele Merkel: više klase nikad nisu zaboravile na važnost klase, dok ljevica itekako jest.