Poražena kandidatkinja za gradonačelnika grada Zagreba, Anka Mrak Taritaš, bivša HNS-ovka, sada GLAS-ovka, osramotila se na ovoga tjedna održanoj tribini naziva “Uloga predsjednika/predsjednice Republike u javnom i političkom životu Hrvatske” u organizaciji stranke Naprijed Hrvatska. Osim Mrak-Taritaš na tribini su gostovali bivši predsjednici RH Stjepan Mesić i Ivo Josipović. Taritaš se osramotila svojim mizoginim i šovinističkim komentarima na aktualnu hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović, bivšu članicu konzervativnog HDZ-a. Mrak Taritaš kazala je jednu notornu besmislicu, no što je važnije, potpuno prozirno pokazala nam je da i žene mogu biti nositeljice patrijarhata.
Besmislica se nalazi u izjavi koju je prenijela HINA, a u kojoj Mrak Taritaš ocjenjuje “da je aktualna predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u trenutku izbora bila ‘fake news'”. Ovaj neuspjeli pokušaj metonimije više priliči neslužbenoj komunikaciji srednjoklasnih tračerskih prijatelja koji svoju društvenu nemoć utapaju u gađenju svojih protivnika, nego diskursu doličnom ozbiljnih političara. Metonimija je instrument proširivanja značenja prema nekoj logičkoj vezi, nešto novo stvara se na temelju neke postojeće veze1. U ovom slučaju, Mrak Taritaš htjela je zapravo upotrijebiti značenje prema kojem je kampanja Grabar Kitarović bila samo forma ispražnjena od sadržaja, koja je apelirala na emocije ljudi kako bi na taj način prikrila nedostatak sadržaja. Pokušavši izbjeći otrcane i isklišejizirane metafore poput “tresla se brda, rodio se miš” ili “puno vike ni za što” ili “tigar od papira” i slično pogriješila je u logičkom izvodu ove uvrede koja je govornicu samo prikazala u lošem svjetlu jer dovodi u pitanje njezine sposobnosti brzog logičkog mišljenja nužnog za kvalitetnog političara.
Osoba ne može biti fake news
“Fake news” su netočne, neistinite ili izmišljene informacije namjerno puštene u javni prostor s ciljem dezinformiranja javnosti i stvaranja neinformiranog mišljenja među građanima. Stoga osoba ne može biti fake news iz bazičnog razloga što osoba nije informacija, no što je još važnije, osoba ne može biti fake news jer jednostavno realno postoji. Da je K.G.K. bila fake news, to bi značilo da se radi o liku koji zapravo ne postoji, kao u “The Waldo moment” epizodi serije Black Mirror. Ako je Mrak Taritaš htjela uspješno uvrijediti predsjednicu kazavši da ona zauzima mjesto koje joj ni po čemu ne pripada, ili da se radi o osobi čija je kandidatura bila svedena na lažna obećanja, ili da njezine politike nemaju nikakav sadržaj, onda je trebala kazati da je K.G.K. u svojoj kampanji bila nešto poput “place holder-a”, poput “lutke na koncu”, “umjetnog cvijeća” ili bilo što drugo, maštovitije. Znamo da je upravo ovo značenje jer je svoju izjavu objasnila: “U vrijeme izbora pokazivala se dosta demokratičnom, a danas je sasvim drugačija i iz toga moramo nešto naučiti”. Ni ovo objašnjenje međutim nema nikakav sadržaj, ono bi se moglo okarakterizirati kao fake news jer se radi o ispraznoj informaciji plasiranoj u javnost s ciljem osobne diskreditacije političkog neistomišljenika. Ako nam se ne sviđaju nečije politike, to ne znači istovremeno da one nisu demokratične.
No, otišla je Mrak Taritaš još dalje u tminu feminističkog sumraka kada je svela sve potencijalne protukandidatkinje K.G.K. na osobe koje mogu razgovarati samo o “trepavicama i haljinama”, to očito uključuje i nju samu, koja se izgleda neće kandidirati jer joj se baš ne razgovara o trepavicama. Točnije, ona je kazala kako bi bilo dobro da protukandidat predsjednici bude muškarac kako se kampanja ne bi pretvorila u natjecanje tko ima bolju haljinu ili duže trepavice. I ovo je lažna informacija jer predsjednica nije osoba koja razgovara o ovim stvarima. Dapače, svi mediji uključujući i neke zaista lijeve papirnate tjednike, vrijeđali su predsjednicu primarno kao ženu, bez pardona. Tako su i informacije o trepavicama i haljinama nešto što se nametnulo kao diskurs o K.G.K. no ne i nešto u čemu je ona osobno sudjelovala kao govornica. Dapače, svojim donedavnim bivšim kolegama često stane na žulj upravo svojim politikama, a ne svojim štiklama.
I žene su nositeljice patrijarhata
Da patrijarhat postoji u svima nama te da žene mogu itekako biti njegove neugodne i brutalne nositeljice jasno nam je iz primjera Mrak Taritaš. No, posebno je važno razumjeti kada žene pribjegavaju patrijarhatu: onda kada se njihov glas ne čuje, kada im je jasno da nemaju zapravo javnu djelatnu društvenu moć, kada svojim nastupima ne upravljaju same.
Patrijarhat kao oruđe žena protiv žena primarno je afirmacija njihove sekundarne društvene pozicije, frustracija uzrokovana uskratom pozicije za koju bi voljele da im pripada. Tračevi tome služe: djelovanju kroz sferu privatnog s ciljem ostvarenja javnog, društvenog ili političkog cilja, ili uzimanja moći. Ako Mrak Taritaš zaista mrzi žene, smatrajući nas inherentno nesposobnima za javne političke uloge, onda možda to više govori o njezinoj neosviještenoj poziciji o ženama u politici – nego o ženama u politici. Njezin diskurs na ovoj tribini stoga očito je bio takav da se približi moćnim dečkima, pa makar i “trešanjem” drugih žena, jer u konačnici, zaista nema ništa lakše nego naći glasnu ženu i prepoznati je kao uzrok najraznolikijih problema.
No, Mrak Taritaš ništa nije rekla o politikama K.G.K. s kojima se ne slaže, ako jeste, HINA to nije prenijela (to znači da HINA tendenciozno piše, namjerno huškajući javnost na izazivanje sukoba između Taritaš i Kitarović). Bilo kako bilo, nismo čuli ništa o Marakešu, ništa o drugim aktivnostima predsjednice, ali smo osim ova dva trača čuli i da Taritaš osjeća transfer blama za predsjednicu. No Mrak Taritaš ne shvaća da taj transfer blama proizlazi iz njezine srednjoklasne pozicije koja s indignacijom promatra taj banalni i neposredni puk koji se srcem veseli. Predsjednica s druge strane, ma što mislili o njoj i njezinim politikama, na feminističkoj razini nema prostora za kritiku: probija (no istovremeno i afirmira) utančane granice očekivanih muško – ženskih uloga u sportu, miješa se u poslove velikih dečkiju koji bi najradije da se te nesuglasice podmetu pod tepih i da ona bude tiha, i pristojna, neka se pristojno i poslušno ne slaže s dečkima. Nije naime problem što se ona ne slaže s njima, nego što je previše glasna oko toga, što se “miješa tamo gdje joj nije mjesto”, u politiku Vlade RH. Predsjednica svakako oko sebe okuplja društvo koje prosječna hrvatska javnost smatra nepoćudnim, no od Mrak Taritaš nismo čuli ništa sadržajno o tome zašto Kolinda Grabar Kitarović ne valja kao političarka. Samo, što se Anki Mrak Taritaš ne sviđa na njoj kao na osobi.
No, najgore od svega je što Anka Mrak Taritaš ne shvaća da bi se na predsjedničinim funkcijama provela još i gore, jer ni sama ne bi bila pošteđena niti okrutnih mejnstrim strelica koje zabadaju u tuđe privatnosti, niti bi njezine politike nailazile na puno više odobravanja. No, Anki Mrak Taritaš ide na ruku da govori o tuđem fizičkom izgledu i tuđem ponašanju jer onda ne mora govoriti o svojim politikama, ne mora ništa kazati, ne mora prikrivati vlastitu političku nemaštovitost, i u konačnici, ne treba pravdati svoju dugogodišnju poziciju desne ruke diskreditiranog Radimira Čačića i očekivanje da se njezine politike ne bi mnogo razlikovale od njegovih.
Smiješna je stoga u konačnici i lekcija o egu koju Mrak Taritaš upućuje oporbi kada kaže kako je vrijeme za zatomiti ego i odabrati nekoga iz centra za zajedničkog kandidata za predsjednika, budući da komentirajući K.G.K. nije pokazala ništa osim ega. Kandidat naravno mora biti muškarac, jer dvije žene ne mogu pričati ravnopravno o politici, samo o trepavicama i haljinama.
- Razlikuje se od metafore u tome što metafora može biti nasumična, nastaje bilo kojem obliku asocijacije, dok značenja koja se mijenjaju metonimijski uvijek imaju neku zajedničku karakteristiku [↩]