Ujedinjeni narodi (UNEP) izdali su 28. novembra još jedno izvješće, ponovno tmurno. Zaključak pomoćnika generalnog tajnika UNEP-a Satye Tripathi glasi da “nismo spremni riješiti klimatske probleme”. U još jednom alarmirajućem izvješću ove organizacije stoji kako su emisije stakleničkih plinova rasle i u 2017. godini, a nakon stagnacije u periodu od 2014. do 2016. Prošle su godine emisije iznosile 53.5 gigatone ekvivalenta CO2. Problem je i u tome što raste razlika, odnosno jaz između stvarnih CO2 emisija i rezova potrebnih da se iskontrolira globalno zatopljenje. Emisije plinova penju se u većini zemalja. Novo izvješće zaključuje da nijedna od zemalja potpisnica Pariškog sporazuma ne ispunjava uvjete na koje su se ovime obvezali, uključujući svih 28 članica EU. S druge strane, Kina, Japan, Indija, Rusija i Turska trude se, za razliku od ostalih, smanjiti stakleničke plinove, isto je donedavno uključivalo i Brazil, koji čini se sada mijenja politiku.
Šanse da će se rast globalnih temperatura zaustaviti na 1.5 stupnja Celzijusa su sve manje. Trenutna putanja, piše Euractiv dovest će do prosječnog zagrijavanja planete na 3.2 stupnja Celzijusa do 2100 godine. “Klimatska katastrofa se povećava, no još je uvijek stignemo usporiti ako uvedemo poreze na CO2”, sažima Euractiv poruku UNEP-a.
Zanimljivo je pritom da se sastanak sa kojeg su odaslane ove poruke održavao u Parizu u vrijeme prosvjeda protiv povećanja cijena goriva čije su fotografije obišle svijet zbog primjene vodenih topova na vlastite, obične, građane. Navodno su prosvjedi prisilili francusku vladu da odustane od povećanja poreza, no, problem je što francuska vlada pokušava provesti pariški sporazum tako da cijenu klimatskih promjena plate građani, a ne stvarni uzročnici problema – korporacije. Primjerice, samo 10 posto fosilnih goriva u upotrebi oporezovano je po cijeni emisije tone, dok 0.5 posto globalnog BDP-a još uvijek odlazi na subvencije za njih.
Kakva porezna reforma nam treba?
Porezna reforma stoga je nužna, ali tako da ona u sebi uključuje sistemski razrađenu obavezu da cijene goriva ne smiju rasti, već se cijena klimatskih promjena mora naplaćivati od korporacija, a ne od građana. Ovo stoga predstavlja novi oblik klasne borbe, koja je nikad transparentnije – borba za opstanak iduće generacije.
Ne prionimo li ozbiljno poslu sankcioniranja subjekata zaista odgovornih za klimatske promjene, društvene i ekonomske posljedice bit će nesagledive. Prema dosadašnjem scenariju “business-as-usual” povećanje od 3 stupnja Celzijusa uzrokovat će uzrokovat će gubitak u EU proračunu težak 240 milijardi eura. Ako se zagrijavanje zaustavi na 2 stupnja, taj se gubitak smanjuje na “svega” 79 milijardi eura. Problem je što prema sadašnjem scenariju taj manjak u budžetu neće platiti korporacije, nego – mi. Pritom čini se da pri ovoj računici Europska komisija nije ubrojala naknadu štete za klimatske promjene, stoga je moguće da je ovaj izračun manji nego što će cijena realno iznositi: “lista klimatskih učinaka je nepotpuna”, piše Euractiv.
Nadalje, klimatske promjene neće jednako utjecati na smanjenje javnih budžeta diljem Europe, već će gubitak u južnim zemljama poput Grčke, Italije i Španjolske iznositi oko 8 posto, dok će gubitak BDP-a na sjeveru kontinenta iznositi svega 1 posto. Dakle zemlje sjevera u kojima su smještene korporacije koje gutaju najveće profite, neće osjetiti gubitke kao što će to osjetiti zemlje juga koje ionako već više plaćaju cijenu klimatskih promjena jer su na njihovim granicama i veći pritisci migracija, što će se također dodatno povećavati.
Paralelno s ovim razjašnjavanjima globalnih pozicija povećava se i raskol između onih političara zaduženih za ekološka pitanja i onih zaduženih za energetiku. Balans trenutno izgleda tako da su ovi zaduženi za okoliš zajedno sa svima nama tranzicijski gubitnici, dok je kao i obično, energetski sektor na dobitku. Dok prvi traže da se do 2050. godine emisije stakleničkih plinova u Europi svedu na nulu, ovi potonji i dalje se ni pod cijenu cijele planete nisu spremni odreći svojih profita. Pritom im prosvjedi poput ovih u Francuskoj samo idu u korist. No, ne smijemo pristati na retoriku prema kojoj su krivi građani – cijena dizela izravno je povezana sa poljoprivrednim aktivnostima, toga je banalno svođenje krivnje na tobožnje needucirane mase potpuno pogrešno. Odgovornost za prosvjede u Francuskoj primarno leži na vladi koja nije spremna povući teške poteze i oteti se pritisku kapitala.