Rumunjska prvoga dana posljednjeg mjeseca u godini obilježava Dan državnosti koji je ove godine, na svoju stotu obljetnicu, posebno svečan. No, proslava događaja odabranog za simbola kohezije nacionalne svijesti zbog brojnih proturječja nije ispunila zadatak.
Prvi prosinca rumunjski je Dan državnosti, a ove godine povod je bio poseban. Naime, navršilo se stotinu godina od formiranja takozvane Velike Rumunjske, odnosno od pripajanja Transilvanije, Besarabije i drugih krajeva unutar povijesnih granica Vlaške i Moldavije čije je ujedinjenje 1859. godine i dovelo do formiranja Rumunjske.
U cijeloj priči postoji blago proturječje jer Rumunji nemaju previše iskustva s ovako kratkim povijesnim etapama. Prema izmišljenoj tradiciji, Rumunji su nastali miješanjem rimskih trupa s lokalnim dačanskim stanovništvom nakon rimskog prodora 106. godine. Međutim, Dačani su bili tračko pleme koje je na tom prostoru živjelo dvije i pol tisuće godina prije rimske invazije, ako ne i više. Ta tisućljetna povijest koja se od jedne do druge generacije reproducira kroz obrazovni sustav ove je godine stavljena u drugi plan kako bi se naglasila važnost obljetnice.
Očekivano, aktivnosti kojima se obilježavala obljetnica ili neki njezini aspekti tijekom cijele su godine bile financirane većim količinama javnog novca. Zahvaljujući lokalnim istraživačkim novinarima nismo saznali samo o kojim je ciframa riječ (blizu 40 milijuna eura), nego i njihova konačna odredišta: uglavnom su financirane izložbe, manifestacije i izdavanje novih knjiga. Također, na popisu su završili folklorni festivali i kulinarska i kazališna događanja. Svaki gradonačelnik i svako gradsko vijeće, baš kao i svako ministarstvo, osjetili su potrebu da organiziraju neki događaj ili niz događaja povezanih s obljetnicom. Na svakom javnom dokumentu nalazio se poseban logo obljetnice. Obljetnica je bila neizbježna i izvan strogo političkog okvira. U akademskom okruženju okrugli stolovi bavili su se obljetnicom, događajima koji su prethodili nastanku Velike Rumunjske i onome što je uslijedilo kasnije – uglavnom u slavljeničkom tonu. I najveći sajam knjiga u Bukureštu, održan sredinom studenog, protekao je u znaku obljetnice. Knjige, karte i kvazinacionalistički govori obilježili su tu posebnu prigodu.
Ipak, unatoč gustoći javnih događanja posvećenih obljetnici, opći dojam je najblaže rečeno neuvjerljiv. Kao da je posrijedi tek odrađivanje dužnosti: moramo ovo nekako obilježiti i to trebamo napraviti bez previše strke, a ako naša “klijentela” od cijele priče može imati nekakve koristi – još bolje. To je bilo najočitije u Bukureštu kada je gradonačelnik izdvojio pola milijuna eura za predstavu koja nije imala veze s događajima povezanim s obljetnicom. U pitanju je bila predstava o jednom srednjovjekovnom kralju, a u njoj su glumili glumci s dobrim vezama u gradu. Drugim riječima, iako su proslave bile sveprisutne, njihovi ideološki dometi i mobilizacijski potencijali nisu bili veliki. Sve se na neki način izvodilo pritajeno i kontrolirano. Klijentelističko dodjeljivanje javnog novca bilo je važnije od ideoloških uloga. I događaji održani na dan obljetnice, u subotu, uklapaju se u širu sliku. Primjerice, u Bukureštu je nakon vojne parade koja se istog datuma održava svake godine organiziran prosvjed protiv vlade. U Alba Iuliji, gradu ujedinjenja 1918. godine, nakon parade na rasporedu je bila vjerska procesija i govor predsjednika. Loše i hladno vrijeme tijekom vikenda samo je cijelu prigodu učinilo još tmurnijom.
Spektakularni neuspjeh izvornog događaja
Jedan od razloga stvaranja takve atmosfere jest činjenica da 1918. godina predstavlja vrlo dvoznačan trenutak. Godina označava nastanak Velike Rumunjske, odnosno neočekivani trenutak u kojem su Transilvanija i Besarabija, između ostalih teritorijalnih natezanja, završile u rumunjskim rukama. U pitanju je trenutak koji se doima kao trenutak trijumfa, ispunjenje tisućljetnog sna okupljanja svih Rumunja u jednoj državi. To je barem službena interpretacija. Ali stvari nisu trebali tako ispasti, barem ne u uvjetima koje je stvorio Prvi svjetski rat. Nijemac Karol Prvi, u to vrijeme rumunjski kralj, Rumunjsku je s Njemačkom želio suprotstaviti Ruskom Carstvu nadajući se da bi tako mogao natrag dobiti Besarabiju. (Iako Besarabija nikada nije bila dijelom Rumunjske. Rusija je pripojila Besarabiju pola stoljeća prije nastanka rumunjske države.) Progermanska stranka koja je podržavala kralja bila je prilično jaka, a njezini su glavni članovi dolazili iz redova zemljoposjedničke aristokracije koja se još uvijek bojala Rusa i aneksističkih strategija. Njihovi protivnici, nacionalni liberali, tražili su savezništvo s Francuskom i Rusijom protiv Austro-Ugarske i Njemačke. Ciljali su na industrijski razvijenu Transilvaniju, a ne na u to vrijeme zaostalu Besarabiju.
Za njih, i Austro-Ugarska i Njemačka bile su kolonijalističke države koje su sprječavale razvoj lokalne industrije. Taj je klasni antagonizam za posljedicu imao privremeno primirje. Do 1916. godine Rumunjska u ratu nije držala niti jednu stranu. U ljeto 1916., nakon kraljeve smrti, Rumunjska je stupila u rat protiv Njemačke i njezinih saveznika. No, do kraja godine Nijemci su zauzeli Bukurešt i prisilili vladu na bijeg u Moldaviju. Uglavnom, dvije trećine zemlje bilo je pod njemačkom i austro-ugarskom kontrolom. Prema dokumentima koji su danas dostupni, između dvaju saveznika bilo je ozbiljnih internih sukoba oko toga kako upravljati državom i na koji način podijeliti plijen. Početkom 1917. Rumunjska je funkcionirala kao kolonija – proizvodilo se žito, crpila nafta, uz bogat izvor jeftine radne snage.
Ulazak Rumunjske u rat pretvorio se u spektakularan neuspjeh. Nekompetentni generali koji su to postali zahvaljujući političkim vezama krivo su procijenili i situaciju i svoje trupe pa su tri vojske (njemačka, austro-ugarska i bugarska) koje su ušle u Rumunjske imale lak posao. Vojna obuka bila je komična – toga u to vrijeme nisu bili svjesni samo rumunjski političari, nego i saveznici. Francuzi su, primjerice, organizirali posebnu vojnu misiju kako bi se rumunjska vojska obučila, obukla i organizirala. Zahvaljujući endemskoj korupciji u prethodnim godinama novac namijenjen za kupovinu oružja i uniforma je pronevjeren. Minimalna količina kupljene opreme bila je ispod svakog standarda i neupotrebljiva. A upravo su glavni zagovornici rata s Njemačkom bili odgovorni za takvu situaciju. U nastavku rata situacija je postepeno postajala sve gora. Epidemije, glad, razočarani vojnici i demoralizirani narod – ukratko, standardni sastojci svake pobune. Oktobarska revolucija i njezin odjek među Rumunjima u Besarabiji i vojnicima na Istočnom frontu natjerali su kralja da obeća radikalnu agrarnu reformu nakon kraja rata. U svibnju 1918. Rumunjska je morala potpisati ponižavajući sporazum s Njemačkom. Sporazum je formalno potvrdio kolonijalni status koji je Rumunjska stekla već tijekom rata. Parlament je bio primoran prihvatiti uvjete mira do kraja juna iste godine.
Ali u tom trenutku povijest skreće u neočekivanom smjeru, što će na kraju dovesti do raspada i Njemačkog i Austro-Ugarskog carstva. Doprinos Rumunja takvom razvoju situacije nije postojao. Međutim, pod francuskom delegacijom reorganizirana rumunjska vojska postala je uspješna u obuzdavanju pobuna. Ako nije bila sposobna boriti se s drugim vojskama, rumunjska je vojska barem postala vrlo dobra u borbi s civilnim stanovništvom. Prvo su ugušeni komunistički prosvjedi u Besarabiji pa sastavljen primjereni Parlament – poduzeto je sve što je bilo potrebno kako prosvjedi ne bi pratili ujedinjenje Besarabije i Rumunjske u ožujku 1918. godine. Povoljna okolnost bila je i ta da nije bilo njemačkog neodobravanja: sjeckanje Ruskog carstva bilo je u njemačkom interesu.
Kako se rat zaoštravao prema Njemačkoj i Austro-Ugarskoj i kako su unutar njihovih granica društveni pokreti nicali jedan za drugim, rumunjska je vojska iz europske perspektive ponovno postala korisna. Zadaća joj je bila u Istočnoj Europi ugušiti svaku komunističku pobunu koja bi dalje širila ciljeve Oktobarske revolucije. Rumunjska je vojska to i marljivo radila. I prije i poslije ujedinjenja u prosincu 1918. komunistički elementi protjerivani su iz Transilvanije. Također, rumunjske su se trupe u kolovozu 1919. godine pojavile u Budimpešti i srušile Mađarsku Sovjetsku Republiku Bele Kuna.
Proizvod puke sreće
Stoga je lako shvatiti zašto 1918. godina baš i nije poticajna za proizvodnju popularnog entuzijazma. Velika Rumunjska nastala je kao proizvod puke sreće. Samo šest mjeseci ranije, zemlja je bila razorena i poražena. Posljedice su bile tako žestoke da je unatoč rastu stanovništva i zemlje 1918. godine trebalo proći cijelo desetljeće prije nego što je ekonomija dosegnula predratnu razinu. Naravno, političari su uživali u sretnom ishodu, posebno liberali čiji su stari neprijatelji bili poraženi, a njihova zemlja razdijeljena seljacima. (Doduše, u minimalnim količinama, što je rezultiralo velikim padom produktivnosti i dugoročnim gomilanjem dugova pojedinih kućanstava). Ali općenito, baš kao i danas, društveni ambijent bio je tmuran. Oporavak je bio spor, siromaštvo i nestašice sveprisutni. Rumunji iz Transilvanije nadali su se većoj količini autonomije i utjecaja u novoj državi, što se nikada nije ostvarilo. Također, njihove ljevičarske ambicije i seljački populizam razorile su centralističke politike Bukurešta i protekcionizam teške industrije. Mađari su slomljeni i getoizirani.
Rumunjizacijske politike usporavala je birokratska nesposobnost, a ne politička volja. Na sličan način rumunjska administracija u Besarabiji ukinula je mogućnost politika inspiriranih Oktobarskom revolucijom. Zatim je represija poprimila kolonijalne i arogantne oblike. Lokalno znanje i običaji nisu zanimali državne predstavnike koji su dolazili iz Bukurešta. Također, ignoriranje stotinu godina ruske okupacije i kompleksnosti multi-etničkog stanovništva nisu učinili 1918. godinu posebnom prilikom za slavlje. Tenzije koje su se prelile u različite oblike nasilja brzo su se počele pojavljivati. U tom je kontekstu zatim proteklo međuratno razdoblje u Rumunjskoj.
Odluka da 1. prosinac 1918. bude proglašen Danom državnosti donesena je nakon Revolucije 1989. godine i opterećena je tim kontekstom. Povod je dovoljno simboličan, ali nema pravu težinu. Zapravo se radi o kompromisu: neki su predlagali povratak na predkomunističko razdoblje, na Kraljev dan, drugi su predlagali 22. prosinac 1989., dan revolucije. U oba su slučaja, međutim, politički ulozi bili preveliki i oba su prijedloga u datom kontekstu viđena kao pretjerano ideološka. Prvi prosinac izgledao je kao dobra alternativa jer ga je bilo moguće povezati sa žrtvom heroja koji su se borili za svoju zemlju. Radilo se o važnoj referenci na više od tisuću ljudi koji su izgubili živote tijekom revolucije 1989. godine.
Vijest da se jedan nacionalni praznik, koji je po svojoj prirodi šovinistički, obilježava bez entuzijazma i šire mobilizacije u suvremenom globalnom kontekstu nije loša stvar. Uostalom, šovinizam i nacionalizam svugdje su u usponu. Kako god bilo, u rumunjskom kontekstu obljetnica je protekla i u znaku propuštene prilike: rumunjsko iskustvo u Prvom svjetskom ratu i događaji koji su prethodili formiranju Velike Rumunjske još su jednom potisnuti u drugi plan. Pokušaj alternativne historizacije ljevičarske kazališne grupe u Bukureštu bio je važan, ali izoliran i bez šireg učinka. Unatoč nastojanjima da se obnovi sjećanje na 1918. godinu, rumunjska obljetnica povijesnu je amneziju samo podignula na novu razinu.
S engleskog preveo Matko Brusač