Nekoliko zemalja Europske unije odbacilo je 30. novembra kompromisni prijedlog Europske komisije o uvođenju digitalnog poreza na prihode velikih kompanija. Rok za dogovor oko ove teme ističe s krajem ove godine, stoga opiranje porezu snižava šanse za skori početak oporezivanja ovih kompanija. Kompromisni prijedlog poreza od 3 posto trebao je biti flaster do postizanja globalnog dogovora na ovu temu.
Za implementaciju ovog poreza potreban je konsenzus 28 članica EU, koji zasad ne postoji radi pobune Irske koja se boji gubitka poreza što ih ubire zbog podružnica digitalnih korporacija smještenih u toj zemlji, zatim i Švedske, Danske i Finske koje strahuju od odmazde SAD-a, odakle dolazi većina ovih kompanija. Njemačka Nizozemska i Velika Britanija zatražile su još vremena kako bi se postigao dogovor. Danas, 4. decembra održava se sastanak ministara financija EU, no uspjeh je malo vjerojatan. Austrija koja predsjeda Unijom do kraja godine pokušala je naći srednje riješene odgađanjem uvođenja ovog poreza do 2022., no to je dočekano s mnogo otpora, piše Reuters. S druge strane među najžešćim zagovarateljima ovog poreza nalazi se francuski predsjednik Emmanuel Macron, a porez podržavaju i ostale EU zemlje. Reuters naglašava kako je moguće da bi većina zemalja EU koja podupire porez mogla uvesti isti na nacionalnoj razini, što bi bilo loše za unutarnje tržište EU. Tako Italija, Španjolska i Britanija već imaju pripremljene nacionalne prijedloge zakona o digitalnom porezu, dok još 8 EU zemalja ima slične planove.
O čemu se uopće radi?
Europska komisija 21. marta ove godine objavila je dva prijedloga poreza na prihode digitalnih kompanija koje imaju značajnu prisutnost u Europi. Jedan dugoročni prijedlog, a zapravo okvir za uspostavu sistemske oporezivosti digitalne prisutnosti u EU zemljama, te drugi, prijelazni prijedlog koji je trebao oporezovati određene aktivnosti digitalnih kompanija u Europi s 3 posto. Tih 3 posto naplaćivali bi se kao tarifa nametnuta multinacionalnim kompanijama čije je sjedište izvan EU (Google, Facebook, Amazon…) Zanimljivo je da bi ova prijedloga Komisije imala veliki učinak usprkos tome što se odnose na tek jedan uži dio ekonomije. Glasovi koji se protive Komsijinim prijedlozima argumentiraju to nužnošću globalnog rješenja kako bi se spriječio novi trgovinski sukob jer bi uvođenje poreza navodno naštetilo ovim kompanijama što bi navodno dovelo u pitanje “poslovnu klimu” u EU. Prijedlozi Komisije pak temelje se na novoj definiciji toga gdje vrijednost nastaje – na način da taj proces pripišu korisnicima koji za svoj doprinos ovim platformama ne primaju nikakvu naknadu. Među drugim prigovorima protivnika digitalnog poreza nalazi se onaj, gotovo univerzalni, o narušavanju nacionalnih suvereniteta, ovaj put nad poreznim politikama.
Dugoročni prijedlog Komisije uključuje dogovor oko značenja pojma “trajna digitalna prisutnost” te njegovo uvođenje u temelje korporativnog oporezivanja diljem EU. Digitalna prisutnost definirana je kao preduvjet za oporezivanje koji je ispunjen kada neka kompanija ostvaruje 7 milijuna eura prihoda godišnje ili ima više od 100.000 korisnika, ili ima više od 3.000 ugovora o digitalnim uslugama potpisanih s europskim firmama. Prijedlog također uključuje metodu alokacije profita među zemljama u kojima postoji značajna digitalna prisutnost.
Nemoguća misija?
Budući da je za provedbu ovog prijedloga potrebno mnogo vremena, Komisija je odlučila objaviti i prijelazni prijedlog koji uvodi takozvani porez na digitalne usluge (PDU). On se trebao primjenjivati na kompanije koje imaju godišnji globalni prihod od 750 milijuna eura, a prihode u EU od 50 milijuna eura. PDU zamišljen je kao porez na promet kojeg bi ubirala svaka zemlja pojedinačno u iznosu od 3 posto od prihoda ostvarenih prodajom oglasnog prostora, posredničkih aktivnosti te prodaje korisničkih podataka. Radi se naime o aktivnostima u kojima se vrijednost generira iz aktivnosti korisnika. Komisija je procijenila da bi tih 3 posto kreiralo godišnji prihod od 5 milijardi eura za članice EU. No, kritičari smatraju da porez bi utjecao i na brojne druge kompanije, uglavnom na one koje kupuju oglasni prostor.
Kritičari ovaj zakon smatraju lošim potezom, diskriminatornim zakonom koji ograničava ekonomski rast. Međutim, izvana ova rasprava djeluje kao da u njoj nema zastupnika korisnika. Uloga države je da igra posrednika koji ne smije ograničavati širenje poslovanja ovih kompanija uz istovremenu zaštitu svojih građana, no, rasprava koja se tokom ove godine vodila ispustila je perspektivu potrošača – primjerice, pitanje zar ne bi i građani čiji se podaci prodaju trebali dobivati naknade, te da li uopće treba dopustiti prodaju osobnih podataka ili je moguće za isto uvesti strože kazne, a pet milijardi eura godišnje na razini EU stvorilo bi jedan izrazito kvalitetan medijski sektor. Nemojmo zaboraviti, cijela priča oko digitalnog poreza počela je s tužbama Španjolske zbog agregacije vijesti koje je Google prikupljao svojim alatom Google News. Stoga se povremeno i sporadično i povlačilo oporezivanje Google-a s ciljem oporavka posrnulog medijskog sektora u Europi.
I da zanemarimo medijski sektor, oporezivanje digitalnih kompanija čini se kao nužan idući logički korak za punjenje ispražnjenih javnih budžeta diljem Europe.