Teško je nabrojiti sve bizarne teorije zavjere koje su posljednjih godina neočekivano dobile na važnosti i popularnosti. Od “ljudi-guštera” do “ravne Zemlje”, sve te teorije zapravo počivaju na opravdanoj skepsi prema instancama moći, ali ujedno tu skepsu usmjeravaju prema relativno bezopasnim iracionalnostima. Čak iako bogati i moćni doista rade protiv nas, nije baš jasno zašto bi nam lagali o tako nečem banalnom i lako dokazivom kao što je oblik zemlje. No nisu sve teorije zavjere tako bezopasne i smiješne poput one o “ravnoj Zemlji”.
Jedna od opasnijih je odbijanje cijepljenja djece, koje je u mnogim zemljama već izazvalo ozbiljne epidemije ospica. U širenju ove teorija zavjere, međutim, nema ništa spontano. Ona je sastavni dio programa mnogih ekstremno desničarskih stranaka. U Poljskoj je vladajuća stranka Pravo i pravda (PiS) pustila u parlamentarnu proceduru nacrt zakona “građanske inicijative” koji bi ukinuo obavezno cijepljenje djece. No, suočeni s epidemijom ospica, bili su prisiljeni predomisliti se. Slično se dogodilo i u Italiji.
Blagi pritisak
Tamošnja stranka Pokret 5 zvjezdica (M5S), koja se deklarira kao “neideološka”, iako je koalicijski partner ekstremnoj desnici i u Italiji i u Europskom parlamentu, još je tijekom ovogodišnje izborne kampanje obećavala da će cijepljenje učiniti neobaveznim. No od obećanja su morali odustati početkom školske godine, suočeni s epidemijom opasnih zaraznih bolesti. Promoviranje teorija zavjere nisu međutim sasvim napustili, barem ako je suditi po nedavnoj odluci da daju otkaz članovima stručnog tijela koje se protivilo necijepljenju.
I dok desničari još smišljaju kako da doista provedu svoje opasne nezdravstvene politike, ni njihovi protivnici se izgleda ne snalaze najbolje. Poljski grad Poznań, u kojem je na vlasti konzervativno-liberalna opozicija, nedavno je objavio kako će necijepljenoj djeci ograničiti pristup vrtićima, tako što će ih prebaciti na dno liste. S obzirom da je broj mjesta u gradskim vrtićima ionako nedostatan, jasno je da će to značiti da za tu djecu nema boravka u javnoj instituciji. To je iz perspektive javnog zdravstva sasvim opravdano.
Gradska vlast to dodatno opravdava kao oblik blagog pritiska na roditelje, kao zamjenu za kaznu za necijepljenje djece. No upravo tu je i problem. Na bogatije, koji će se za zbrinjavanje djece snaći na drugi način, mjera nema nekog utjecaja, a njihova će djeca i bez vrtića ostati javnozdravstveni problem. Za siromašne, koji su zbog svoje strukturno slabije pozicije još izloženiji teorijama zavjere koje promovira ekstremna desnica, oduzimanje pristupa vrtićima zapravo bi mogao biti puno nasilniji postupak od propisivanja obaveze cijepljenja.
Drugim riječima, rješenje koje bi osiguralo da djeca ne umiru od davno “iskorijenih” bolesti, a koje ne bi uključivalo nametanje cijepljenja čak i protivno željama roditelja, očito nije tako jednostavno.