“Grčka neće prihvatiti proizvoljno tumačenje sporazuma […] Ništa još nije gotovo”. Tim je riječima grčki predsjednik Prokopis Pavlopulos jučer zaprijetio makedonskoj vladi. Predsjednik pritom nije jedini. Više je političara i institucija u Grčkoj izrazilo skepsu oko mogućnosti da se dogovoreni sporazum o budućem imenu susjedne Makedonije doista provede do kraja i to zbog, kako navode, opasnosti od velikomakedonskog iredentizma. No što je to izazvalo toliki strah?
Po svemu sudeći, ranija izjava makedonskog premijera Zorana Zaeva. On je, odgovarajući na pitanje parlamentarnog zastupnika iz opozicije, spomenuo Makedonce u Grčkoj. Taj bezazleni odgovor na opozicijsku provokaciju izazvao je ogromnu buru u susjednoj zemlji, pa čak i višestruke diplomatske proteste. Razlog bi bio potpuno bizaran svugdje osim u Grčkoj: ta zemlja, naime, negira lako utvrdivu činjenicu da unutar njenih granica žive ljudi koji se definiraju kao etnički Makedonci.
Iz grčke perspektive, spominjanje tih ljudi u Makedoniji samo po sebi podrazumijeva ne samo iredentizam, već i izravno kršenje Prespanskog sporazuma o budućem imenu. Ograničavanje slavenskog identiteta samo na buduću “Sjevernu Makedoniju” ujedno, prema grčkoj strani, podrazumijeva i obostrano negiranje postojanja makedonske slavenske manjine u Grčkoj, koliko god to bilo suprotstavljeno činjenicama.
Radikalna kolaboracija
Ova panika oko postojanja jedne manjine – uobičajene u svakoj zemlji na Balkanu – ima svoju povijest. Naime, tijekom građanskog rata (1943.-1949.) mnogi su se Makedonci u Grčkoj borili na strani komunista, jedinog pokreta koji je priznavao njihova nacionalna prava. Poraz komunista značio je i pojačane probleme za pripadnike ove manjine. Desetljećima su Makedonci poticani na iseljavanje u Bugarsku i Jugoslaviju, a jedno je vrijeme i korištenje jezika, koji se u Grčkoj još uvijek službeno naziva jedino “slavenskim”, bilo zabranjeno.
Tek 1990-ih dolazi do oživljavanja makedonskih udruženja i novina u grčkoj Makedoniji, koji su međutim redovito izloženi napadima. Za mnoge u Grčkoj, nakon desetljeća agresivne šovinističke kampanje, postojanje ove manjine jednako je neprihvatljivo kao i dijeljenje imena Makedonije sa susjednom državom na sjeveru. U široj slici, ono što ovaj posljednji incident zapravo pokazuje je činjenica da prepreka normalizaciji nisu birokratski i proceduralni detalji vezani uz ratifikaciju ovog ili onog sporazuma, već duboko ukorijenjeni i desetljećima državno potican šovinizam.
To uključuje šovinističku fantaziju o današnjim Makedoncima kao nasljednicima Aleksandra Velikog, koju je promovirao bivši premijer i današnji azilant u Mađarskoj Nikola Gruevski, ali puno više šovinističku fantaziju o monoetničkoj Grčkoj, agresivno nametanu tijekom cijelog Hladnog rata. A nju očito nema ni volje ni interesa osporiti ni aktualna grčka vlada “radikalne ljevice”.