Omiljeni hrvatski uvozni revizionist, slovenac Roman Leljak, devedesetih je, putem posredovanja u automobilskom leasingu, prevario 448 ljudi. Zato je danas u osobnom stečaju. Ove jeseni je postao načelnik općine Radenci s osvojena 1.332 glasa. U međuvremenu novac zarađuje tako da tvrdi da su u Jasenovcu ubijena 1.563 čovjeka.
“Nisam pronašao niti jedan jedini zločin kojega je skrivio Staljin”, izjavio je u jednom od svojih nastupa, kojeg je moguće pronaći i na internetu, američki profesor Grover Furr, inače predavač na državnom sveučilištu Montclair. Istina, Furr ne predaje “Kolektivizam i temelje staljinizma”, njegova je osnovna profesija uravnoteženije područje srednjovjekovne književnosti, no njegova istinska strast leži u prethodno spomenutom – “raskrinkavanju” historijskih laži čije su žrtve bili Sovjetski savez, odnosno sam Staljin.
Premda se nalazi na dijametralno suprotnom kraju političkog spektra, mora da i slovenski, doduše tek amaterski povjesničar i novopečeni načelnik općine Radenci (više o tome kasnije), Roman Leljak, osjeća sličnu razinu borbenosti za povijesnu istinu. Jer slično nepopustljiva kao i negativna slika Staljina, ni ona o koncentracijskom logoru u Jasenovcu nije baš ništa bolja. Postoje dokumenti o tome kako su se čak i nacistički oficiri zgražali u izvještajima o barbarskim odnosima kojima su tamo svjedočili, uspoređujući ih čak s prizorima iz Danteovog Pakla.
Rani radovi
No, Leljak je, prema vlastitim izjavama, godinu i pol dana posvetio upravo istraživanju dokumenata o Jasenovcu, od čega je najviše vremena proveo u beogradskim državnim arhivima koji imaju tu prednost da ih, za razliku od slovenskih i hrvatskih, novonastale vlasti nisu uništile. Po Leljakovom uvjerenju upravo je srpski režim vjerovao da će na vlasti biti vječno te je time nehotice napravio dobro historijsko djelo. Kako god već bilo, Leljak tvrdi da je u tom periodu pregledao više od 30.000 dokumenata, odnosno da je barem toliko kopirao, skenirao ili obradio na neki drugi način. Što je rezultat jednadžbe: Leljak + 15 mjeseci + 30.000 dokumenata? Knjiga i dokumentarni film “Mit o Jasenovcu”!
U jednom od promotivnih intervjua, koje je Leljak dao u vezi s filmom, “razotkriva” nam da je u Jasenovcu kroz četiri godine bilo zatvoreno oko 18.600 ljudi, od čega je sve skupa ubijeno bilo njih “tek” 1.563, koje u svojoj knjizi i poimence navodi. No, s druge strane imamo hrvatsku (Vladimir Žerjavić) i srpsku historiografiju (Bogoljub Kočović), koje su još u osamdesetim godinama, neovisno jedna o drugoj, došli do sličnih zaključaka vezanih uz broj žrtava u Jasenovcu. U sličnom rasponu, negdje između 80.000 do 100.000 ubijenih, kreću se i procjene Memorijalnog muzeja Holokausta u SAD-u, a takva je procjena, naravno, navedena i u samom Jasenovcu.
Prisjetimo se, na Biltenu smo o Romanu Leljaku pisali još prije dvije godine, kada se u određenim krugovima hrvatske javnosti prvi puta počeo prodavati kao stručnjak i to zato jer su se njegovi “nalazi” odlično poklapali s očekivanjima proustaških krugova. Tad mu je poručeno: “Leljak, mislim da je ovo početak predivnog prijateljstva!”. Iako nikome više nije nepoznanica, svejedno neće škoditi ako si malo osvježimo pamćenje, kako bismo što lakše razumjeli lik i djelo autora “Mita o Jasenovcu”.
Prvi put je na sebe skrenuo pozornost 1989. godine, kada ga je, tada još uvijek zaposlenog kao obavještajca, vojni sud osudio na 14 mjeseci zatvorske kazne. Osuđen je za neovlašteno snimanje, krađu snimateljske naprave te otuđenje određene svote novca. Sve to odvija se u predvečerje slovenske samostalnosti, kada se pred očima javnosti odvija i zloglasna afera JBTZ, odnosno takozvani proces protiv četvorke (Janša, Borštner, Tasić, Zavrl). I sam Leljak se ubacio na disidentski vlak te je tvrdio da su optužbe protiv njega bile politički motivirane i posljedica kritike koju je u to vrijeme iznosio na račun sigurnosno-obavještajne službe. U pomoć mu je priskočio Odbor za zaštitu ljudskih prava, a kasnije, 1992. godine, slovenski Vrhovni sud njegovu kaznu retroaktivno briše iz evidencije te ju poništava.
Literarno nadahnuće
U devedesetima Leljak ulazi u poduzetničke vode te kao direktor poduzeća Avto Ideal djeluje kao posrednik za automobilske leasinge koje sklapa s austrijskim bankama i potom nudi slovenskim kupcima. U tom ga vremenu prati imidž plejboja koji se, vječno okružen lijepim djevojkama, naokolo vozika u Lamborghiniju. No, pokazalo se da je u slučaju njegovog poduzeća uistinu posrijedi tek ideal, i to najgore vrste, isprazan umišljaj koji sa stvarnošću nema nikakve veze. Stranke, koje su preko Leljaka ugovorile leasing i potom u dobroj vjeri uplaćivale rate misleći da ih Leljak prosljeđuje austrijskim bankama, shvatile su da Leljak novac sprema u vlastiti džep.
U slučajevima kada bi se predomislili oko leasinga, Leljak bi izveo još goru prevaru, krivotvorio njihove potpise te u njihovo ime sklapao leasinge s Austrijancima, potom opet spremajući novac u vlastiti džep. Na taj je način između juna 1995. i septembra 1996. godine nasamario 448 osoba. Kada su saznale što se događa, austrijske mu banke zabranjuju nastavak poslovanja s automobilskim leasingom u Austriji, dok u Sloveniji ova priča dobiva sudski epilog. 2005. godine osuđen je za protupravno profitiranje u visini od 54.000 eura koje je otuđio austrijskim bankama te 960.000 eura koje je prikupio od ranije navedenih 448 nesretnika. Leljak više godina uspješno izbjegava zatvorsku kaznu, a zatim 2008. godine, tri godine i osam mjeseci zatvora na koje je osuđen, napokon počinje izdržavati.
Prijevremeno je pušten 2012. godine, a kao i mnogima u povijesti, zatvor mu donose literarno nadahnuće te između 2009. i 2012. godine piše i objavljuje 10 knjiga. U njima se prije svega bavi dvjema temama, s jedne strane poratnim sukobima i masovnim grobnicama, a s druge jugoslavenskim sigurnosno-obavještajnim službama, u prvom redu Udbom. U vezi s ovim temama objavljuje knjige koje se čitaju gotovo kao telefonski imenici – u njima poimence navodi sve one koji su s Udbom na ovaj ili onaj način surađivali, bili pod njenim nadzorom itd. Poznat je i njegov nastup pred jednim od parlamentarnih odbora, kada je pred zastupnicima mahao s nalivperom, navodno specijalnim oružjem nekadašnje Udbe. Takvim, koji po uzoru na filmove o Jamesu Bondu, umjesto tinte može skrivati ampulu s nervnim plinom. No, Leljaka je tom prilikom iz parlamenta ispratila policija, a na kraju se pokazalo da je nalivpero ponekad ipak samo nalivpero.
Načelnik u stečaju
Još u prvom članku smo procijenili da se Leljakova životna priča čita kao jeftini krimić – brzi automobili, lijepe žene, poslovne prevare, tajne službe… Sada tome možemo dodati i međunarodnu dimenziju te posve novu političku funkciju na koju je Leljak nedavno uspio zasjesti. Leljak je na poziv hrvatske iseljeničke zajednice svoj film htio predstaviti i u Australiji, kamo je i uspješno stigao zajedno s Igorom Vukićem koji je na njegovoj turneju predstavljao svoju novu knjigu, no australska mu je granična policija zabranila ulazak u državu. Leljak navodi da zabrana ulaska nije imala veze s “Mitom o Jasenovcu”, već da se razlog krije u anonimnom dopisu zaprimljenom putem elektronske pošte, u kojem se navodi članak iz slovenskog časopisa o sudskim postupcima koji su se u prošlosti vodili protiv njega.
Posljedično su Australci od Leljaka zahtijevali da im predoči potvrdu kojom dokazuje da se protiv njega trenutno ne vodi nikakav sudski postupak. Potvrdu nije imao na raspolaganju pa su mu iz tog razloga već odobrenu vizu poništili te ga poslali natrag u Sloveniju. Po Leljakovim riječima, navodno se radilo o promišljenoj i vremenski preciznoj neslanoj šali. No, navodno je upravo zbog toga film dobio samo još veću pozornost te su ga u Canberri prikazivali pred prepunom dvoranom. Ipak, fotografije koje bi to trebale dokazivati ne odaju dojam prepunjenosti, već prije banketa starijih mještana koji su se okupili kako bi zaigrali tombolu. No, ipak se opažanje stvarnosti razlikuje od čovjeka do čovjeka.
Vratimo se sada podatku kojeg smo nabacili u uvodu, a koji čitavoj priči daje najdramatičniji zaokret te ju uopće čini vrijednom naše pažnje jer činjenica s početka nije bila tiskarska greška – dobro ste pročitali, isti taj Roman Leljak koji je “izvozao” 448 ljudi, sada je postao načelnik općine Radenci. Naime, u drugome krugu lokalnih izbora pošlo mu je za rukom uvjeriti 53 posto, odnosno 1.332 glasačica i glasača da mu daju podršku. Hoće li politički leasing, kojeg su Radenčani s Leljakom ugovorili na naredne četiri godine, biti bolje iskustvo od onoga vezanog uz automobilski, pokazat će vrijeme. Za trajanja kampanje Leljak je to komentirao na sljedeći način: “Grijesi su dio života, mnogi ih počine, ali je najveći grijeh ako ih ponavljaš te iz toga ništa ne naučiš.” Što se tiče astronomskih dugova koji nad njim još uvijek vise zbog prevara s automobilskim leasingom, oni sada, naime, sa zateznim kamatama iznose već 8 milijuna eura. Odgovornost u vezi s tim Leljak je također komentirao ustvrdivši da nije samo on odgovoran, referirajući se na to da kazneni postupci traju petnaest godina tijekom čega se nakupljaju zatezne kamate.
Zbog tog ogromnog duga i nemogućnosti njegova otplaćivanja, Leljak je još od 2015. godine u osobnom stečaju. Iako neće biti prvi slovenski načelnik koji će na tu poziciju zasjesti u osobnom stečaju, u ovome je mandatu ipak jedini. Ironija je htjela da od 8 milijuna duga (ta svota je inače dvostruko veća od godišnjeg proračuna općine Radenci), 150 eura otpada na dug samoj općini. Posljedično, Leljak će primati minimalnu plaću, a preostalu razliku do visine načelničke plaće oduzimat će mu se za isplaćivanje vjerovnika. Pritom se samo možemo nadati da će načelnički poslovi Leljaka barem malko odvratiti od razotkrivanja novih “mitova”.
Sa slovenskog prevela Ivana Jandrić