Nitko nije ostao pretjerano iznenađen: Milan Bandić je jučer u Skupštini grada Zagreba uspio pronaći tri glasa koja su mu nedostajala, proračun je usvojen, ništa od prijevremenih izbora. Medijska optika je bila tako podešena još od raskida koalicije s Nezavisnima za Hrvatsku. Samo se čekalo tko su ta tri nesretnika. Preko čijih će se moralnih računa obaviti politička trgovina.
Njihova imena nisu nimalo važna. Valja jedino spomenuti Miroslava Polovaneca iz HSLS-a koji je svoj razlog prebjega u Bandićev tabor pronašao u odurnoj šovinističkoj opasci o porijeklu Zlatka Hasanbegovića. Valjda mu nije bilo ništa sporno u Hasanbegovićevim političkim stavovima. Međutim, skandaliziranje nad ovim prebjezima je politički izlišno. Premda je, naravno, moralno ispravno i nužno. Oni su zapravo preživjeli politički relikti nekih davnih trgovina.
Naime, njih trojica članovi su sljedećih stranaka: HSLS, HSS i Nezavisne liste Sandre Švaljek. Tko danas može vidjeti politički smisao postojanja HSLS-a i HSS-a? Riječ je o političkim okaminama. HSLS je odavno samo uhodani sitni klijentelistički obrt, dok su vrhunac politike HSS-a tvitovi Kreše Beljaka. Kao da HSS ima neku agrarnu politiku. Ima samo nasljeđenu političku prevlast u nekim lokalnim jedinicama, kao na primjer u Beljakovom Samoboru. Također, teško je povjerovati u to da neki politički anonimus s liste bivše Bandićeve suradnice ima decidirane političke stavove.
Jedino demokracija pomaže
Dakle, manje-više se radi o kadrovima iz polupropalih političkih projekata bez ikakvog sadržaja koji se nastoje barem još malo zadržati u politici ili si priskrbiti bolji život nakon politike. Drugim riječima, nije Bandić izmislio političku trgovinu. On zapravo samo parazitira nad iščezavajućim učincima nekih prethodnih trgovina. A za to ima resurse: zagrebački proračun i presudne ruke u Saboru. Ta šira slika je mnoge navela da cijelu jučerašnju operaciju protumače iznad glava ovih nesretnika.
Neki tako tvrde da su u cijelu priču uključeni i predsjednici HSS-a i HSLS-a, Beljak i Darinko Kosor, makar su netom nakon Skupštine prebjege izbacili iz stranke. Drugi su pak uvjereni da je nezaobilazni akter bio sam premijer Andrej Plenković. Bez obzira na špekulacije, svi ukazuju na jedno: pratite buduća imenovanja u javnim poduzećima i poslove koje javna uprava sklapa s privatnim poduzećima. U tim bi se potezima trebali ocrtavati tragovi i pozadina jučerašnje trgovine.
I tako smo ostali prikovani za distancirani nadzor rada javnih poduzeća i uprave i vjeru u pravnu državu jer nam ništa drugo nije preostalo. Međutim, u tome leži ključ svake političke trgovine. Ona se teško može sustavno odagnati moralnim pritiskom ili angažiranijim radom Državnog odvjetništa. Jedino rješenje je demokratizacija. Javna poduzeća ne smiju biti područja političke kontrole već demokratske. A to znači da njima upravljaju ljudi koji tamo rade zajedno s ljudima koji usluge tih poduzeća koriste. Jedino se time političkoj trgovini može stati na kraj.
Političku korupciju ne može zaustaviti samo famozna pravna država. Može je zaustaviti jedino demokracija. I to demokracija na radnim mjestima.