Petero policajaca, uključujući i jednu policajku, suspendirano je ovog tjedna iz redova frankfurtske gradske policije i trenutno se nalaze pod istragom zbog sumnje u prijetnju i organiziranje nacističke ćelije. Sve je počelo još ljetos, kada je poznata njemačka odvjetnica turskog porijekla Seda Basay-Yildiz dobila faks u kojem joj se sugerira na da napusti zemlju ako ne želi da joj “zakolju dvogodišnju kćer”. Da bi bila uvjerljivija, prijetnja je uključivala i odvjetničinu kućnu adresu i ostale privatne podatke do kojih nije tako lako doći. To je stvar koja je odmah privukla pažnju.
Kako se ubrzo ispostavilo, neposredno prije faksa, netko je u jednoj frankfurtskoj policijskoj postaji otvorio dosje Basay-Yildiz u kojem se nalaze upravo podaci koji su korišteni u prijetnji. Nakon što su zaplijenjeni telefoni svih službenika koji su bili na dužnosti, otkriveno je kako je veći broj njih bio uključen u čet-grupu u kojoj su se redovito razmjenjivali rasistički komentari i pozitivna mišljenja o nacizmu. No to nije najgori detalj cijelog slučaja. Naime, prijetnja Basay-Yildiz bila je potpisana “NSU 2.0”, što je referenca na terorističku grupu Nacionalsocijalističko podzemlje (NSU).
Ozbiljan problem
Ta je grupa ranih 2000-ih počinila najmanje deset ubojstava osoba turskog, kurdskog i grčkog porijekla diljem Njemačke, a Basay-Yildiz je bila odvjetnica jedne od obitelji žrtava. Ovo nije prvi puta da se NSU dovodi u vezu s njemačkim sigurnosnim službama. Naime, kako se ispostavilo nakon što je postojanje grupe objavljeno javnosti, njezini članovi imali su bliske veze s pojedinim zaposlenicima ili suradnicima tajne policije. Te veze, međutim, nikada nisu do kraja razjašnjene, čak ni na suđenju jedinoj poznatoj preživjeloj članici grupe, Beati Zschäpe, koje je završilo početkom ljeta.
Daljnju sumnju izaziva činjenica da je dio podataka o NSU sud odlučio sakriti od javnosti zbog navodne sigurnosne osjetljivosti, te da tužilaštvo nije pokazalo previše interesa za činjenicu da dobar dio ubojstava nije mogao biti izveden bez puno šire mreže jataka od one koja je otkrivena u istrazi. Sve to potaknulo je brojne špekulacije: jesu li njemačke sigurnosne službe provodile neku tajnu istragu, pa su htjele sakriti svoje propuste, jesu li koristile naciste kao “korisne idiote” u nekim operacijama ili su pak jednostavno prepune iskrenih simpatizera nacista? Možda se rješenje, naposljetku, nalazi u kombinaciji nekih od tih odgovora.
U svakom slučaju, više se ne može sakrivati kako Njemačka ima ozbiljan problem s nacističkim terorizmom, koji se ne kreće samo “podzemljem”, već siguran dom nalazi u vojarnama i policijskim postajama.