Nakon završetka globalnog klimatskog samita COP 24 u organizaciji Ujedinjenih naroda koji se održavao u poljskom gradu Katowice, političari se međusobno tapšaju po leđima zbog “velikog koraka naprijed”, no tužna je istina da su posljedice ovog samita prosječno zagrijavanje planete za 3 stupnja, umjesto 1,5 koliko je nužno da bismo ostali na aktualnoj stopi izumiranja vrsta.
Premda sudionici konferenciju smatraju uspješnom nužno je istaknuti da ostatku svijeta, posebno onima najizloženijima promjenama, rezultati djeluju kao još jedan poraz. Ako se bolje sagleda, sve se konferencije ovog tipa proglašavaju pobjedama, pa ipak, svijet se i dalje zagrijava, fosilna goriva su krvotok globalne ekonomije, a naša pluća puna čađe. Ključna pitanja koja je COP24 trebao riješiti poput prilagodbe klimatskim promjenama, oporezivanju stakleničkih plinova ili povećanje nacionalnih ciljeva za redukcije emisija, gurnuta su u drugi plan ili potpuno ignorirana.
Trideset sati od originalno predviđenog završetka konferencije, ona je zaključena, a maksimum koji je dobiven je tzv. Pravilnik koji napokon obvezuje države na dogovore postignute u Pariškom sporazumu Međutim, ključnih aspekata kao što smo već rekli nema – razvijene države nisu se dugoročno obvezale ovima u razvoju, usprkos tome što krivnja za utapanje potonjih u potpunosti leži na prvima.
Kao glavni krivac za neuspjehe konferencije identificiran je manjak političke volje. Kao da se radi o voluntarizmu izabranih predstavnika. Naravno sve ovo moguće je zbog demokratskog deficita, čiji se razmjeri na ovakvim primjerima prikazuju u svoj svojoj bijedi, a radi čega političari mogu donositi ovakve odluke bez da se na njih zgromi bijes francuskih ulica. Ne treba ignorirati važnost općeg desnog pomaka parlamentarne politike koja se zbog profitnih interesa u sadašnjosti odriče cjelokupne naše budućnosti. Nije slučajno da su opstrukcijske sile na COP24 bile Sjedinjene Američke Države predvođene predsjednikom za čijim majmuniranjem ne zaostaju ni novi predsjednik Brazila, a ni aktualna vlada domaćina – Poljske. Dok SAD i Poljska i dalje zagovaraju ugljen (što je u slučaju SAD-a smiješno, ali u Poljskoj predstavlja itekako ozbiljno klasno pitanje), Brazil planira iskrčiti amazonske prašume s ciljem profitiranja.
A javnost šuti… Tu i tamo pojave se neki jeftini kopiranti protesta žutih prsluka u ovoj ili onoj zemlji, pogubljeni ideološki i politički, jer radničku klasu nema ‘ko da predstavlja. Odakle bi onda uopće trebala proizaći politička volja?